Počela je veljača, (kazališni) život se već lijepo zahuktao u 2012. godini. Idemo s premijere na premijeru od javnih do privatnih kazališta, a još uvijek nema ni naznaka o tome što će se i kako financirati u ovoj godini. Niti znamo koji će se naslovi igrati, ni kada ni tko će raditi. Ništa. Nepoznanica. A naravno da se ne zna ni koliko će se sredstava dobiti za svaki pojedini program.

Prema pozitivnim zakonima Republike Hrvatske, a prema ovom natječaju, intendantom ne može postati čak niti Ana Lederer (koja je doktorica teatrologije i njen profil spada pod HUMANISTIČKE ZNANOSTI, znanost o umjetnosti), ALI I NI JEDAN UMJETNIK, jer se u natječaju ne spominje ni HUMANISTIČKO, a ni UMJETNIČKO PODRUČJE, samo DRUŠTVENO! Može intendantom postati profesor tjelesnog odgoja, recimo, ili teta u vrtiću, ili netko tko se bavi sigurnosnim ili obrambenim znanostima, ali nitko tko je završio umjetničku akademiju ili Filozofski fakultet, na primjer – ne zadovoljava PRVI uvjet natječaja.

Na internetskim stranicama Ministarstva kulture pronašla sam obavijest da je još 6. kolovoza ove godine otvorena javna rasprava o novom Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kulturnim vijećima. Ministarstvo poziva stručnu i zainteresiranu javnost da do 15. rujna pošalje svoja mišljenja i eventualne prijedloge. Nazvala sam nekoliko kolega koji bi mogli nešto reći na ovu temu, ali baš nitko nije znao da je javna rasprava otvorena. A kamoli da je netko nešto napisao i poslao.

Može se reći da je umjetnicima u «opisu radnog mjesta» da budu vječno nezadovoljni, međutim, očito je da na umjetničkom području u Srbiji, Sloveniji, a i u Hrvatskoj, stanje postalo neodrživim.

Do koje je mjere funkcioniranje HNK-a došlo u pitanje slikovito je opisao Trubić rekavši da se ne može igrati ni opera Ero s onoga svijeta jer konji (vlasništvo Hipodroma) - nemaju potpisane ugovore. U tom je trenutku bilo smiješno da, eto, ni konji nemaju ugovore jer nitko nema pravo potpisa.

Mislim da je, kao i na drugim područjima, dozrelo vrijeme za izravnavanje računa i u kulturi. Pitanje je dana kada će kao kruške početi padati oni koji danas odlučuju o našim glavama. Zar zaista misle da taj trenutak nikada neće doći? Ne vjerujem.

Pita li se vlasnik HNK u Varaždinu KAKO JE MOGUĆE da zaposleni glumac kazališta iz drugog grada ima svoj festival u njihovu gradu s privatnim predstavama koje igraju zaposlenici njihova kazališta i zaposlenici drugog kazališta, a cijeli ansambl nacionalnog kazališta za vrijeme privatnog festivala ne igra na svojoj pozornici dok kazališna tehnika i administracija opslužuju predstave kazališta koje zapravo - ne postoji jer nije u Očevidniku?

Draga naša publiko,

od ovog vikenda, 11. i 12. siječnja 2025., ponovno se družimo vikendima na izvedbama za javnost! Ove subote i nedjelje pogledajte našu čarobnu predstavu za djecu 5+ Za bajke nema zime, a ulaznice odmah kupite ovdje.

Počnite 2025. godinu na najbolji mogući način - u kazalištu! Raspored svih naših vikend izvedbi pronađite ovdje.

 

Veselimo se ponovnom druženju!

Vaša Mala scena

Kotač je prevladavajući oblik u svijetu koji nas okružuje: on je svugdje i u svemu. On sve pokreće i o njemu sve ovisi. Kotači, mali i veliki, glasni i tihi, glavni i pomoći, čak i jestivi skrivaju se svugdje oko nas. Putujte s našim kotačima, zabavite se i otkrijte sve tajne najvažnijeg ljudskog izuma!

Moj sin je počeo otkrivati svoje ruke. 

Ne mogu se prestati čuditi koliko je fascinantno da mi zaista sve učimo. 
Ništa se u našem životu ne podrazumijeva i svaki dio nas morao je biti naučen. 

Ponekad se prepadnem kad shvatim kolika je odgovornost na nama koji ga okružujemo, koji ga upućujemo i pomažemo mu da nauči o sebi, o svijetu, o životu.

Kad vidim kako mu se rašire oči samo zato što ja proizvedem visoki zvuk na slovo “r” - zaledim se i otopim istovremeno. 

Gledajući u njegove oči pomislim na tisuće i tisuće pari očiju koje su prošle kroz naše kazalište, koje su upijale naše predstave.

Pitam se - što smo tim očima dali, naučili, poručili o životu, što su upili i je li bilo dovoljno vrijedno da bude usađeno u te predivne male glave.  

Nastavim tako gledati svog sina i shvatim da sam pogriješila.

Jedna stvar se, nekim čudom, ipak ne uči.
Igranje. 

Nadam se da će Splićani i Solinjani, od dice do penzionera, kako piše u najavi, u velikome broju pohrliti upisati se u Elvisov i Maričin dramski studio, da će kupovati ulaznice za predstave Playdrame, jer samo će na taj način, njihovom podrškom, ovo novo i drugačije kazalište opstati. Elvise, Marice, čvrsto držite svoju slamku, jer sloboda – nema cijene!

Kaže jedan naš kolega: a što će nama u hrvatskom kazalištu audicije kad se svi poznajemo?

Pročitajte novu Slamku spasa za kazališnu kritiku!