U hrvatskome kazalištu, čim spomeneš riječ PROMJENA, svi su jednoglasno PROTIV. Zašto? Neće vam znati odgovoriti, ali bit će PROTIV.

Ukoliko svatko od nas koji smo dijelom kazališnog života u Hrvatskoj što prije prestane tražiti krivce u drugima, negdje izvan nas samih, utoliko bolje. Zato se nadam da će brod ubrzo potonuti. Pa ćemo se osvijestiti, isplivati u šoku hvatajući dah. Ili se utopiti. Valjda.

Da postoji imalo osjećaja za odgovornost, producent PIF-a bi dao ostavku i rekao: „Oprostite, ja ovo ne znam raditi i idem raditi ono što znam (posuđivati narodne nošnje), a ovaj posao prepuštam onima koji znaju kako bolje i učinkovitije potrošiti (najmanje) 640 tisuća novca poreznih obveznika.“ (Plaće i materijalni troškovi nisu uključeni u ovaj iznos!)

Kazalište u kojem se činovnički SAMO RADI SVOJ POSAO osmislio je još 1925. godine Svetozar Pribičević, a mi ga se držimo kao pijani plota. I ne puštamo taj koncept ni po cijenu života. Ubijamo dobre glumce, ubijamo dobre tekstove, redatelje, UBIJAMO KAZALIŠTE. Umjesto da ubijemo SUSTAV u kojem (ne) funkcionira ovo naše kazalište. Zašto sve to zajedno trpimo?

Nekada su studenti bili ti koji su dizali barikade, bili izbacivani sa sveučilišta, završavali u zatvorima jer su se BORILI za svoje ideje. Ne vidim nikog od mladih umjetnika tko bi mogao okupiti oko sebe istomišljenike koji će ustati, udariti šakom o stol i reći – DOSTA. I to svima.

Naš karizmatični bibličar Bonaventura Duda u jednom je svom izdanju iz 1990. godine zapisao iznimno razmišljanje o toj čudesnoj riječi koja je temelj komunikacije, a od nje se tvore riječi kojih je tako malo u hrvatskom kazalištu: RAZgovor, DOgovor, ODgovor, NAgovor, ZAgovor, ODgovorNOST, SUODgovorNOST, a mnogo su češće one PRIgovor, IZGovor, NEODgovorNOST.

Zašto bi se država MORALA jednako odnositi prema svima kada je u pitanju kultura/umjetnost? Koji su to KRITERIJI prema kojem bi taj jednak odnos trebao stati u kategoriju - MORATI?

Dokle god nam u kriterijima za dramsku umjetnost u Gradu Zagrebu u dijelu koji se zove STANDARDNOST na prvom mjestu stoji BRIGA ZA TRADICIONALNE VRIJEDNOSTI KAZALIŠTA, dotle se jako loše piše predstavama kakva je ova koju vidjeh zadnjega dana 2011. godine u Parizu.

Pokušavam vizualizirati koje je to konkretne korake potrebno učiniti da bi se došlo do promjena i uvijek se vraćam na jedno te isto: na ČOVJEKA. Čovjek je ključ svega. Otvara ili zatvara vrata. Otvara ili zatvara mogućnosti. Uvijek sve prolazi ili pada na ljudskom čimbeniku.

Sad mi je pala na pamet rečenica jednog saborskog zastupnika izrečena 2002. godine ispred Hrvatskoga sabora za vrijeme trajanja pobune umjetnika protiv prijedloga donošenja jednog Vujićeva zakona, koji je rekao: «Pa tako vas je malo, zar se ne možete DOGOVORITI?!» Zanimljivo, zar ne? Zar se ne možemo dogovoriti? Zar se cijela naša mala država NE MOŽE DOGOVORITI?

Ono što mi odmah upada u oči jest da su sredstva predviđena za kulturu dobrano pala ispod 1% cjelokupnoga proračuna, a ta granica od 1% smatra se, nekako, minimumom minimuma. Još je zlokobnije da se ni u projekciji za 2013. i 2014. godinu taj postotak neće značajnije mijenjati. A to je već – jako, jako loše. Naime, očito je iz ovog dokumenta da će se kultura i dalje smatrati TROŠKOM, a ne razvojnim elementom.

U posljednjih nekoliko dana učinjeno je još više različitih analiza (najviše na www.teatar.hr), gotovo u svim medijima objavljeni su šokantni podatci o odlukama Ureda, ali ni to nije zabrinulo “velike dečke”. Oni čekaju da prođe nevera i da dalje žive sretno – do kraja mandata. Ali kraj je vrlo, vrlo blizu. Zaboravljaju da je do izbora ostalo još samo nešto više od godinu dana.

Ponekad mi se čini da oni "gore", koje smo odabrali da odgovorno i uime svih nas vode politiku ove zemlje (ili gradova, ista priča) misle da smo svi mi zbunjeni pa da nas mogu…, kao u onoj poslovici o ludom i zbunjenom. Tko je, zapravo, lud, a tko zbunjen u našoj kulturi?

Hoće li itko reći svetome trojstvu Lederer - Ljuština - Stazić da poanta središnje nacionalne kuće nije u tome da ima ČISTE RAČUNE u smislu pozitivne bilance (to se, naime, PODRAZUMIJEVA DA MORA BITI TAKO) nego da bude središte IZVRSNOSTI u svom području. Kaže Goethe, u umjetnosti je jedino GENIJALNO dovoljno dobro. Prevedemo li GENIJALNO na IZVRSNO, onda smo na terenu o kojem nam valja razgovarati. Ali, za razgovor su potrebne (najmanje) dvije strane koje RAZUMIJU o čemu se radi. A osovini Lederer - Ljuština - Stazić izvrsnost (nećemo biti zločesti i reći - genijalnost) nepoznata je kategorija.

I tako smo lijepo nas četvero «gerilaca» izašli u lijep, zagrebački dan, fotografirali se ispred Ureda s urudžbiranim zamolbama, neka se nađe za povijest, i - sada čekamo da nas u zakonskome roku pozovu pa da vidimo svaki račun, svaki ugovor i svaki dokument koji nas zanima, i to ZA SVAKO KAZALIŠTE U ZAGREBU!

Ne znam ni sama koliko sam predstava u životu odigrala i na kojim i kakvim sve mjestima, pa opet, i nakon toliko godina u ovom poslu, dogodi se neko sasvim novo i neočekivano (kazališno) iskustvo koje potvrđuje SNAGU KAZALIŠTA. I zašto je vrijedno baviti se ovim poslom.

Nakon što su tri puta (!) morali raspisivati natječaj jer ga dvaput nisu uspjeli suvislo sastaviti, nakon što su navrat-nanos morali mijenjati Statut ne bi li napokon natječaj bio pravovaljan, odjednom su postali eksperti za procjenu formalno-pravnih uvjeta natječaja. I proglasili samo jednu prijavu valjanom.

Blamaža s javnim natječajima za izbor ravnatelja javnih kazališta – nastavlja se. Traje li to, traje, sve zajedno već neko vrijeme, a u posljednje doba stvarno imam osjećaj da se nalazim u kazalištu apsurda. O propalim natječajima u HNK-u u Splitu neću ni govoriti. Nakon toga imali smo «situaciju» u Šibeniku, i to – nekoliko puta. Onda su bezbolno prošla dva tajna (javna) natječaja, za ravnatelja kazališta Gavella i Žar ptica u Zagrebu na koje se zbog tajnosti (javnosti) prijavio po jedan kandidat. Ne baš friški.

Premda sam daleko od naše hrvatske svakodnevnice (što mi baš nekako i odgovara), ne mogu a ne pratiti što se događa u našoj malo zemlji, pa mi dan počinje čitanjem novina na internetu. Sa sjetom se sjećam vremena od prije 20, 30 (pa i više) godina kad smo sasvim dobro putovali po svijetu ne znajući što se kod kuće događa: novca za telefon nismo imali, interneta nije bilo, a bome ni domaćih novina… Zapravo, kad si mlad, nije te baš ni briga, na primjer, pregovaraju li sindikati s državom i poslodavcima o novim kolektivnim ugovorima ili ne. Imaš mnogo pametnijeg posla… Ah, bilo je divno!

Kad svi DOKUMENTI, STRUČNA MIŠLJENJA i STRUČNO NAPISANE ANALIZE budu dostupni svima, može započeti borba – ARGUMENTIMA. I na taj način može se prekinuti s vrijeđanjima, pljuvanjima i podmetanjima. Na korist cijele kazališne (kulturne) zajednice i poreznih obveznika koji sve to financiraju.