Promptnoj promjeni u stavu oko toga treba li djelatnica Ministarstva kulture pokazati grudi u svoje slobodno vrijeme ili ne svjedočili smo prošloga tjedna u vrlo kratkom vremenu, ali promjeni paradigme hrvatske kulture/kazališta – zasigurno nećemo još jako dugo.

Rečenica koja mi od jučerašnjeg prvog susreta u životu uživo sa Zvonkom Makovićem još uvijek zvoni u ušima jest: MENE NITKO NE MOŽE SMIJENITI. Reče Maković. I ostane živ.

Uz četiri nacionalna kazališta (s ISTIM OSNOVNIM VRIJEDNOSTIMA) na četiri i nešto malo više milijuna stanovnika imamo na četiristo kilometara udaljenosti i dva nacionalna festivala s ISTIM OSNOVNIM VRIJEDNOSTIMA! Ma mi smo čudo od zemlje!

Ako u Statutu piše da poslovni ravnatelj potpisuje ugovor na 4 godine, odnosno na razdoblje trajanja mandata intendanta, onda se u natječaju ne može pojaviti razdoblje trajanja mandata INTENDANTICE. Jer ne samo da nije u skladu s pravilima nego je i – suludo.

Nekako mi se sve više čini da sadašnje vodstvo nacionalne kuće ide prema iscrpljivanju protivnika. Što više natječaja pada, sve je veća šansa da kandidati koji su imali želju natjecati se – odustanu. Ipak je mnogo jednostavnije proći na natječaju kad se na njega javi samo jedna osoba!

Prema pisanju kolega koji se boje za svoju egzistenciju (...) to izgleda tako da ih se zastrašuje otkazima, neisplatom plaće, prijetnjama, smanjenjima koeficijenata, a i zahtjevima (čak i putem SMS poruka, to je najnovije) za izjašnjavanjem kojoj strani «pripadaju» što je i protuzakonito, a i protivno većini statuta naših javnih ustanova.

Ljubav je vrlo čudan osjećaj: ponekad je jednosmjerna, ponekad dvosmjerna i u istom «kanalu», a ponekad dvosmjerna – u različitim «kanalima». Eto, baš ova posljednja vrsta ljubavi, u različitim «kanalima», propupala je između Ureda i mene u posljednje vrijeme.

2 + 2 = 4 Kako ova računska operacija izgleda u Hrvatskoj? Bolje reći – u hrvatskom kazalištu? U hrvatskom kazalištu dva i dva često su tri, ponekad deset, ponekad i sto, a ponekad čak ni – jedan.

Vjerovali ili ne, ali tzv. «Crvena knjiga» iliti knjiga u kojoj je zacrtana kulturna politika i razvitak kulture u Hrvatskoj iz 1982. godine predviđa za djecu i mlade čak pet (5!) puta više vremena za bavljenje umjetničkim sadržajima od prethodnog razdoblja (str. 243)!

Dragi sugrađani, dragi stanovnici cijele zemlje, ne dopustite da «živimo u tužnoj i obeshrabrujućoj zemlji bez hrabrosti», kako je to danas javno izrekao naš slavni pisac Ivo Štivičić. UPAMTITE PROŠLI TJEDAN – ZAUVIJEK. U nadi da se VIŠE NIKADA neće ponoviti to da jednom moćniku padne na pamet CENZURIRATI KULTURU, a da njegovi pijuni promptno tu sramotnu cenzuru – SPROVEDU U DJELO.

Ako se slučajno pitate gdje je danas Vitomira Lončar i gdje je bila proteklih nekoliko tjedana kada nije bilo Slamke spasa, onda vam mogu reći da je u bolnici. Iz koje ima osobit pogled na (kazališni) svijet u kojem živi i djeluje. Naime, tek kad se čovjek izmakne iz apsurda vidi koliko je ogroman taj apsurd u kojem živi. Moj bolesnički krevet omogućio mi je upravo to - odmak.

Moram priznati da me je sada, prvi put, uhvatio STRAH od toga tko nam vodi državu, grad, i u kakvom će svijetu živjeti moje dijete.

Naša kulturna politika nije temeljena na superiornom načinu planiranja (strateško planiranje) nego na odnosima ja tebi – ti meni. Iliti na ad hoc načinu planiranja. Koje pogoduje OSOBNIM interesima.

Uistinu je nestvarno da je ovih dana dr. Vesna Bosanac smijenjena s mjesta ravnateljice vukovarske bolnice jer ima minus na računu, a Niko Pavlović nagrađen je još jednim mandatom premda već godinama – ima minus na računu. Od viška će uskoro imati jedino svoje godine, dob. No i to se nekima ne gleda.

Slamka spasa broj 150. Skoro pa ne vjerujem da sam posljednjih 150 nedjelja pisala o primjerima iz područja hrvatske kulturne politike. Većina tekstova, dakako, povezana je s kazalištem, ali bilo je i drugih tema.

Prije točno godinu dana pomoćnik ministrice kulture Vladimir Stojsavljević došao je na skupštinu Hrvatskog centra ASSITEJ koja se održavala u Čakovcu i predstavio je program u nastajanju pod imenom Ruksak (pun) kulture. Dakako da je naša udruga s odobravanjem pozdravila ideju Ruksaka i ponudila stručnu pomoć pri izradi istog.

U osječkom slučaju Kazališno vijeće nije na vrijeme uputilo vlasnicima prijedlog četverogodišnjeg okvira, vlasnici ga u veljači nisu izglasali jer nije bilo kvoruma, a zbog izbora, tijela lokalne samouprave su i raspuštena. I? Nakon konstituiranja novih tijela, morao se raspisati i novi natječaj. A vrijeme je prošlo.

U tjednu u kojem obilježavamo Dušni dan naše je kazalište pokazalo mnoge svoje nove, ali i stare mrtvace, a i to da je i sâmo - MRTVO.

Danas sam odabrala dvije. Naoko različite, a opet - povezane. Jednu koju sam obećala već prije nekoliko tjedana (kazalište Komedija), a druga se počela «bistriti» prije nekoliko dana (HNK u Varaždinu).

Vinko Mikulić i njegov povratak na radno mjesto šefa računovodstva u DK Gavella na prvom je mjestu ovotjednog Top 10 našeg kazališta.