originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Kažu da je osnovna karakteristika današnjeg čovjeka - dosada. Premda su različiti sadržaji sve dostupniji, ima ih sve više i više, dosada je sve prisutnija. To je paradoks današnjice s kojim nam se valja nositi.
Ali, kao i u mnogim drugim stvarima - ne uklapam se u trendove. Ponekad, priznajem, poželim da mi bude, onako, malo, samo malo dosadno. No, i dalje su to samo puste želje.
Dakle, u nedjelju sam pisala o tome kako je policija prošle
srijede razbila dosadu čovjeka koji piše o nepravilnostima na
riječkoj kulturnoj sceni, Zvonimira Peranića. Pozvonili su «plavci»
u večernjim satima na Zvonimirova vrata da mu osobno uruče poziv na
obavijesni razgovor na kojem je pak proveo prošli četvrtak.
Kad sam vidjela tu vijest, pomislila sam da bi se meni moglo
dogoditi nešto slično.
Ne, nisam u međuvremenu postala vidovitom, počela se baviti
tarotom i gledanjem u grah, nego sam sve dublje upućena u
(ne)funkcioniranje naše države. Pa me ništa ne može
iznenaditi.
I tako, u ponedjeljak, 26. studenoga u večernjim satima, «košulja
plava» došla je i na moja vrata. Točnije, na vrata moje mame
tražeći Vitomiru Lončar. Nije baš da se neizmjerno obradujete kad
vam policija traži dijete, bez obzira na to što je dijete već
odavno odraslo. Ali, kažu «plavci», nisu znali gdje da me nađu, pa
eto… Ako mene pitate, znaju oni sve što mi piše i u mobitelu, a
kako ne bi znali moj broj telefona, pa da me najjeftinije i
najjednostavnije pozovu na prijateljski razgovor.
Pozvonilo mi, dakle, mami na vrata, a od onda joj strpljivo
objašnjavam da se i dalje bavim kazalištem, pisanjem i nastavom, a
ne kaznenim djelima.
Preživjela je mama i s mojim ocem dolaske policije na naša vrata
krajem šesdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća
i to joj je iskustvo zauvijek urezano u pamćenje. S mamom sam sve
to, kao dijete, i sâma prošla, a dolazak «milicajaca» na vrata
našeg stana kraj Kvatrića trajno je obilježio moje djetinjstvo i
mladost.
Ponavlja mama već cijeli tjedan, sva zdvojna, da nije mislila
da će to ikada više doživjeti…
E, mama, mama, ne znaš ti koga si odgojila!
Podigla si, mama, osobu osumnjičenu za kazneno djelo iz Kaznenog
zakona Članak 129. Stavak 2.
A u tom stavku piše…
Tko drugome ozbiljno prijeti da će njega ili njemu blisku
osobu usmrtiti, teško tjelesno ozlijediti, oteti ili oduzeti
slobodu ili joj nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom,
ionizirajućim zračenjem ili drugim opasnim sredstvom ili joj
uništiti društveni položaj ili materijalni opstanak, kaznit će se
novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.
Da se u ovom članku KZ-a nisam prepoznala, objasnila sam
inspektoru u Ministarstvu unutarnjih poslova, a nakon ugodnog
druženja s privedenim azilantima s kojima sam čekala u predvorju.
Pitao me inspektor poznajem li izvjesnog Zvonka Makovića koji
sumnja da sam baš ja osoba koja se bavi radnjama iz Članka 129.
Stavak 2. Kaznenog zakona.
Što se još događalo u MUP-u, neću vam reći.
Znate onu našu poslovicu. Zaklela se zemlja raju da se sve
tajne saznaju.
Pa ćemo svi, kad za to dođe vrijeme, sve saznati.
Strpljenja, strpljenja…
Eh, ako nečega imam napretek, to je strpljenje.
A da mi se razbije i svaka pomisao na dosadu iz uvoda današnjeg
posta, pobrinuo se prošloga tjedna i Ured za obrazovanje, kulturu i
sport. Tamo sam istoga dana nakon posjeta MUP-u nosila dodatnu
dokumentaciju (uključujući i račun za tri para bokserica koje nosi
Dražen Čuček u predstavi «Ovca za cijeli život» u iznosu od 133,50
kuna) kojom dokazujem da nisam «nenamjenski trošila sredstva», kako
je ponovno izrečeno na sjednici gradske Skupštine. Fonograma
pitanja zastupnika Horvata još nema na internetskim stranicama pa
vam ga ne mogu polinkati, ali Gradonačelnik je u izravnom
prijenosu odgovorio da će moj slučaj - dodatno istražiti. Zastupnik
Horvat, koji je postavio rečeno pitanje, za razliku od zastupnika
Hrena na prošloj sjednici Skupštine, nije dobio opomenu nego će,
valjda, dobiti i orden za hrabrost što je ponovno otvorio
slučaj Vitomire Lončar i Male scene.
Već vam je valjda jasno da je bivši premijer Ivo Sanader mala
beba u usporedbi s onim što rade Vitomira Lončar i kazalište
Mala scena.
Trebam li vam reći da na Skupštini i dalje NITKO nije postavio
pitanje GDJE JE NESTALO 11 MILIJUNA KUNA NEOVISNE SCENE za 2012.
godinu, što je proglašeno SKANDALOM GODINE na Teatru.hr
?
Pitam se hoće li se i kada ijedan zastupnik u gradskoj Skupštini
ohrabriti i postaviti pitanje tih 11 milijuna kuna?
O odgovoru na ovo pitanje - i ne sanjam.
Kao da vam sad Sanader, ničim izazvan, otkrije gdje su milijuni,
satovi, slike…
A možda bi Kontrolni ured Grada Zagreba mogao doći do odgovora? I
trebao?
Da, uputit ću im sutra upit. I čim stigne odgovor - objavit ću ga
u Slamci.
A kad smo već kod 11 milijuna nestalih kuna za neovisnu scenu
nastavljam s pričom - s neovisne scene.
Privatno kazalište Planet
art osnivača Marka Torjanca raspisalo je prije desetak dana
audiciju za glumce/glumice za projekte koje namjerava raditi u
2013. godini.
O audicijama i nedostatku istih u našem kazališnom sustavu pisala
sam već u nekoliko navrata pa se neću ponavljati.
Mogu samo ustvrditi da se glede audicija sustav nije pomaknuo ni
za milimetar. Audicije su kod nas još uvijek čudo, rijetka praksa i
nešto što javni sektor uglavnom ne prepoznaje kao mogućnost pri
odabiru glumaca.
Logično.
Naš sustav pretpostavlja angažiranje umjetnika na ugovore prema
TRAJANJU, a ne prema POTREBAMA repertoara.
Sukladno tome - audicije su nepotrebne.
No, što je s drugom stranom? Što je s umjetnicima koji traže svoje
mjesto na hrvatskom kazališnom tržištu?
Jesu li i njima audicije nepotrebna i nepoželjna praksa?
Prema rezultatima audicije Planet
arta odgovor na pitanje možete dati sami.
Na audiciju se prijavilo preko stotinu umjetnika, a pristupilo joj
je njih 97.
Devedeset i sedam.
Audicija je trajala punih 14 sati i zbog nevjerojatnog zanimanja
za ovakav oblik odabira glumaca, održat će se i drugi krug.
Na audiciju su došli umjetnici iz cijele zemlje, pa i iz
inozemstva. Premda je pri donošenju Zakona o kazalištima iz 2006.
godine glavni argument ZA zadržavanje postojećeg sustava u kojem su
audicije nepotrebne bio da se neće valjda umjetnici morati
seliti zbog posla, svi zainteresirani koji su pristupili
audiciji Planet arta, a mjesto boravka im je u nekom drugom gradu,
jednoglasno su izjavili da su se zbog posla spremni
preseliti.
I putovati.
Gdje treba i koliko treba.
Važno je DOBITI POSAO.
O tome da je atmosfera u predvorju gdje su kandidati uvježbavali
dijelove dobivenih tekstova bila kreativna, da je vladalo neopisivo
uzbuđenje te pozitivno iščekivanje, ne moram ni govoriti.
S jedne strane imamo sustav koji svakodnevno pokazuje svoju
organizacijsku i programsku nemoć, a s druge strane mnoštvo
(mladih) umjetnika koji naprosto ŽELE RADITI.
Može li se itko više praviti da ne vidi ovu nevjerojatnu prazninu
u hrvatskom kazalištu?
Valjda i to može. Ma sve može!
Vidjet ćemo uskoro, jer novi Zakon o kazalištima samo što nije
pokucao na naša vrata.
P. S. U Splitu je (navodno) od jučer intendant HNK-a Tonči
Bilić. Vijest o imenovanju nigdje nismo vidjeli ni čuli. Ali smo
zato jučer
pročitali o čudnovatim zgodama i nezgodama Bilićeva (budućeg?)
ravnatelja Opere Ivice Čikeša.
Široj javnosti nije poznata činjenica da je sve do početka 20.
stoljeća hrvatsko kazalište spadalo pod ingerenciju Ministarstva
policije. Ne kulture.
Kako se stvari razvijaju, na najboljem smo putu da nam se
kazalište vrati u - staro okrilje. Pod policiju.
Kad je uzbuđenja sve manje na pozornici, neka ga bude barem oko
nje!
Samo da nam nije dosadno.