originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

«To je samo politika, kakve to veze ima s nama?»

Rijetko se kada u životu dogodi da se u jednome danu spoje teorija i praksa. Eto, jučer je bio taj dan! Ujutro je bila tribina «Što intendant može promijeniti?» koju je organiziralo Hrvatsko društvo pisaca, a navečer premijera predstave «Cabaret» u kazalištu Komedija.
Kakve veze ima jedno s drugim? Mislite da sam pobrkala kruške i jabuke?
E, pa nisam.
Vjerojatno sam nadobudna kad sam očekivala da će se na tribini o promjenama u hrvatskom kazalištu (jer kad se govori o tome što intendant može pomijeniti, to se nužno odnosi na sve one kojima je intendant nadređen) pojaviti jaaaaako mnogo kolega zainteresiranih za promjene. Nekako, u svom ničim izazvanom optimizmu, vjerovala sam da je svijest o tome da se u zemlji Dembeliji ne može živjeti vječno, počela dopirati do ljudi kojih se to tiče pa će se odlučiti provesti subotnje prijepodne u razgovoru o (vlastitoj) budućnosti.
Osim toga, ne održava se u ovoj zemlji svakim danom po nekoliko tribina na temu o budućnosti hrvatskog kazališta.
Očekivanja su jedno, a gruba zbilja pokazala je - drugo.
Došlo je tridesetak ljudi od kojih ni jedan sadašnji intendant, ni jedan ravnatelj drame, opere ili baleta, ali i ni jedan zainteresirani kandidat za budućeg intendanta.
Nije li to zanimljivo?
Valjda ova garnitura koja je sada na vlasti misli da je Bogom dana, vječna, hodajući spomenici, pa ih se ne tiče što drugi misle i raspravljaju o tome što i kako (ne)rade.
A možda je netko zainteresiran za intendanturu ipak sjedio na tribini, ali se nije deklarirao? Može biti i to. Uskoro ćemo sve saznati, barem što se tiče HNK-a u Zagrebu i dobit ćemo novog intendanta.
Novog. A možda i starog. ILI - ILI.
Doći će netko novi koji će donijeti PROMJENU ili će nam zagrebački HNK ostati tavoriti u prosječnosti i sivilu kao i proteklih sedam godina. Bolje reći, ostat će i dalje hram malograđanštine, kako je rečeno na tribini.
Što je također moguće.
Ma sve je kod nas moguće!
O natječaju u splitskom HNK-u više ne treba trošiti riječi jer se čvor pogrešnih koraka, odluka i rješenja više ne može otpetljati. Taj će čvor biti potrebno - presjeći.
Tko, kako i kada će to učiniti?
To ćemo saznati najkasnije sljedećeg proljeća nakon lokalnih izbora kada će se situacija s Mucalom zabetonirati (ako Kerum ostane gradonačelnik) ili će Mucalo zauvijek nestati sa splitske kazališne scene.
O Osijeku ionako više nitko ništa i ne govori niti išta pita.
Vodi ga birokrat Božidar Šnajder i svi su sretni i zadovoljni.
I dalje možemo samo sanjati o intendantu kakvim ga je opisao Stjepan Miletić krajem 19. stoljeća: Na čelu se mora nalaziti jedan jedini čovjek koji je i literarno naobražen i financijski upućen, čovjek koji živi za kazalište, čovjek kojemu je ono svijet, čovjek koji je po mogućnosti umjetnik sam, koji je proučio pozornicu do posljednjeg joj kutića - koji ima veliku dušu i veliki um.
Ako sretnete ovih dana nekog takvog na ulici, javite mu dobru vijest da je napokon 23. svibnja raspisan valjan (treći) natječaj za intendanta zagrebačkog HNK-a i neka počne pisati program!
Treća sreća!
Neću više o intendantima.
Okrećem se onima - ostalima. Onima o čijim se kožama ZAPRAVO radi. O glumcima, pjevačima, plesačima, članovima orkestra… zaposlenim umjetnicima.
Kojih se (velike većine njih) sve ovo zajedno - uopće ne tiče.
Tko će biti intendant?
Svejedno im je.
Što će raditi sljedeće četiri godine?
Ne pitaju ni sebe ni one koji o tome odlučuju. One koji odlučuju o njihovim (umjetničkim) životima.
Nepregledno more tišine.
Letargija.
Pomirenost.
Defetizam.
Nemoć.
Na tribini je od svih glumaca ZAPOSLENIH u kazalištu bio samo - jedan. Premda ni on više ne glumi. I još jedan koji nije zaposlen u kazalištu. A i on glumi sve rjeđe. Dakle, o njihovim se kožama ne radi.
Iz Ministarstva kulture poslan je, kako sam kaže, najniže rangirani službenik, stručni suradnik u upravi za dramsku umjetnost.
Dakle, iz Ministarstva kulture jasno su poručili koliko im je važno čuti mišljenje nekolicine bivših intendanata, ravnatelja drame, baleta, opere, a i ostalih kulturnjaka koji su na tribinu - došli.
Cijelo poslijepodne vrtim u glavi film s tribine.
Koga, ZAPRAVO, zanima hrvatsko kazalište?
Ako netko ima odgovor, molim da mi ga pošalje u inbox, kako se to lijepo kaže.
………………………..
Navečer - premijera «Cabareta» u Komediji.
Veselim se svakom novom prizoru, uživam u predstavi, radujem se što mi je bolja od londonske koju sam ne tako davno gledala…
Kad odjednom - PLJAS! Doleti s pozornice rečenica:
«To je samo politika, kakve to veze ima s nama?»
Uh.
Ma da, to je SAMO POLITIKA. Kakve to veze ima s nama?
Drugi udarac stiže u želudac: «Ali ako nisi PROTIV SVEGA OVOGA, onda si prešutno ZA!»
Ako nisi protiv svega ovoga, onda si prešutno za… Ako nisi protiv svega ovoga, onda si prešutno za…
Bruji mi u glavi.
Da.
Ako nisi protiv svega ovoga - ONDA SI PREŠUTNO ZA.
Dokle će većina svojom šutnjom biti ZA SVE OVO?
Predstava završava, kako to i mora biti - trećim udarcem. U glavu.
Da mi objasni ovaj dan:
«To je samo politika, sve će se riješiti samo od sebe.»
Da. To se tako zove. To je to što većina misli: SVE ĆE SE RIJEŠITI SAMO OD SEBE.
Jer, ljudi moji, PA TO JE SAMO POLITIKA!