originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Arhiv Večernjeg lista: Kućica u cvijeću
Imala sam pripremljen uvod za današnju Slamku, ali čemu uvodi?
Kome je više potrebno šire objašnjenje i «crtanje» konteksta?
U našemu kazališnom sustavu na vrhu je nacionalno matično kazalište (jedino kojem je suosnivač država), ono u Zagrebu.
Zatim imamo još četiri nacionalna kazališta: u Splitu, Rijeci, Osijeku i Varaždinu.
«Ispod» njih su javna (gradska) kazališta, javne kazališne družine i kazališne kuće.
Na dnu hijerarhije smo mi, mali, privatna kazališta.
Sustav je zapravo preslika njemačkog modela, samo nam u legislativi nedostaju regionalna kazališta. O politikantskim razlozima, iz studenoga 1991. godine, zašto kazališta u Splitu, Rijeci i Osijeku nemaju regionalni status, već sam pisala.
Varaždin nisam stavila u ovu skupinu jer je njegovo proglašenje nacionalnom ustanovom 2013. godine ionako smijurija par exellence ove Vlade.
Ukratko, HNK u Zagrebu je referentna točka prema kojoj se pozicioniraju svi ostali.
Ako nije jasno njegovo mjesto, cijeli se sustav nema na što referirati.
Poremećen je.
Što se događalo prošloga tjedna na Trgu maršala?
U ponedjeljak je na programu bila slavna Gotovčeva opera Ero s onoga svijeta. Izvedba je, vjerojatno prvi put u povijesti te opere, igrana pred gotovo praznim gledalištem.
Početkom izvedbe solist opere Stjepan Franetović, koji je pjevao Miću (Eru), povrijedio je nogu.
Nesreće se događaju svugdje, pa i u kazalištu. Ništa novoga.
No kako izgleda kada se tako nešto dogodi u kazalištu u uređenome sustavu?
Ozlijeđeni umjetnik iziđe sa scene, a u sljedeći prizor ulazi – alternacija.
Upjevana, u kostimu, našminkana.
Premda Vrgočza Večernji list kaže da se do FSK-a naše kazalište nije moglo odrediti prema onome što se u teatru događa izvan naših granica, neke smo prakse ipak uspjeli vidjeti po bijelome svijetu. Premda je teško u to povjerovati, ali bilo je (kazališnog) života u ovoj zemlji i prije FSK-a, pak smo znali vidjeti da se usred predstave iz različitih razloga mijenja protagonista.
A što se događa u našem HNK-u?
Prekida se predstava.
A alternacije nema.
Uopće.
Pa se angažira vanjskog suradnika. (Čestitke Miljenku Đuranu na povratku u HNK, to je u cijeloj priči ionako jedina dobra vijest!)
HNK u Zagrebu, naime, nema tenora koji može zamijeniti polomljenog umjetnika.
U uređenom sustavu nema menadžmenta kojem pada na pamet izvoditi tako velika djela bez alternacija.
Kadrovska politika naše matične nacionalne kuće – nula bodova.
Utorak.
U Cinestaru se izravno iz Royal Opera House-a (ROH) u Londonu prenosio Prokofjevljev balet Romeo i Julija.
Bilo je to otvaranje sezone ROH-a.
A što se iste večeri događalo u našem HNK-a?
Premijera filmaZvizdan.
Takvo što još nikada nisam ni čula ni vidjela, da se u nacionalnom kazalištu održava premijera filma umjesto da se igra naslov s programa kazališta.
A stotine zaposlenih umjetnika zbog ovoga neshvatljivog poteza Uprave – sjedi doma i, kako se to u žargonu kaže, «štrika».
U Cinestaru gledamo izravan prijenos fantastičnog baleta, a u HNK-u – film!
Neću vam predložiti ono što sam već bezbroj puta napisala, da pokušate u europskoj praksi pronaći sličan primjer ovome zagrebačkome. Zašto da gubite vrijeme tražeći nešto što ne postoji?
Srijeda.
U HNK-u (pozornica na pozornici), igra se predstava Daleka zemlja za koju je prodano tek nekoliko ulaznica. Neki izvori kažu 7, a neki 19.
Stotinjak ih je podijeljeno.
Da i to malo gledalište ne zjapi prazno.
Podatke o prodanim i podijeljenim ulaznicama za prošlu sezonu ne možete dobiti ni da vam je Bog brat. Najstrože čuvana tajna, a nije poznato znaju li podatke članovi Kazališnoga vijeća. Na stranicama – nema podataka. Posljednji izvještaj je sa sjednice u svibnju. Novih nema. Je li ih uopće bilo? Dobro, vidimo po medijima da je Dušan Ljuština, predsjednik Vijeća, bio zaokupljen drugim poslovima, ženio je sina na Brijunima, ali Vijeće bi se ipak trebalo sastajati.
Subota
HNK se ponovno rasprostro po okolnim livadama pa su neki umjetnici napokon dobili prigodu raditi posao za koji dobivaju plaću.
Kad već ne mogu stati na pozornicu, barem da stanu na livadu.
Daj što daš.
Kaže intendantica Vrgoč u razgovoru za Večernji list da ne zna gdje će se održati nova premijera Drame.
Nemaju prostor. (Planiranje – nula bodova.)
Predstave na velikoj pozornici ionako više nisu in (kako ih prodati?), a Bandićevo je obećanje, da će se otvoriti nova scena u tvornici Gredelj, izgleda zaboravljeno.
Osobno mislim da se radi o čistom nesporazumu, da Dubravki Vrgoč nitko nije rekao da se od intendanta očekuje da radi program za pozornicu – koju ima. A to je u ovom slučaju ona u Fellner-Helmerovoj zgradi koja će uskoro slaviti 120. obljetnicu otvaranja.
Pohvalno je raditi popratne programe, ali to ima smisla jedino ako imaš glavni program zbog kojeg postojiš. Ono što se u teoriji zove misija, koja odgovara na pitanje – zašto postojimo? U našoj (još iz socijalizma prenesenoj) praksi nazivaju taj dio – programskim funkcijama.
Koja je misija HNK-a u Zagrebu?
Ili programska funkcija?
Tko to zna?
Mala digresija.
Još 1. prosinca prošle godine, sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama, tražila sam (između ostalog) iz HNK-a uvjete pod kojima je privatno kazalište Aplauz teatar osnivača Marka Jurage i Borisa Barberića, u HNK-u igralo svoju predstavu Art, a u kojoj igraju tri zaposlenika Drame HNK-a: Ivica Jončić, Slavko Juraga i Zijad Gračić. U obrazloženju odbijenice su mi napisali, citiram:
… Svrha Zakona o pravu na pristup informacijama sasvim sigurno nije u tome da korisnici prava na informacije osnivačici i direktorici privatnog kazališta Mala scena koje obavlja kazališnu djelatnost kao i HNK, kao konkurencijiomogući da dođe do podataka o uvjetima ugovora sklopljenim s trećim osobama koji predstavljaju poslovnu tajnu.
Tri zaposlenika HNK-a koji glume u produkciji privatnog kazališta, koja igra u tom istom kazalištu, nisu konkurencija samom HNK-u, a Mala scena jest!
Većinu dramskog programa koji će se igrati u HNK-u do 31. listopada čine «male» predstave (od 15 izvedaba «malih» je čak 9), koje bi stale i u Malu scenu, pa izgleda da sam uistinu postala konkurencija HNK-u!
Pritom imam i operu, a na baletu – upravo radim.
Ima li boljeg dokaza da sustav više nema ni glavu ni rep?
Kaže Vrgočda je upravo vratila četiri milijuna kuna duga, ali da «dišu na škrge». U polugodišnjem financijskom izvještaju stoji da su u plusu točno 1.575.407,00 kuna. Nisu im loše te škrge!
Možda će sad, nakon što su, a kako piše Teatar.hr, na pročelje zgrade nakaradno projicirali logo poznatoga trgovačkog lanca, skucati koju kunu da isplate ostale zaostatke dobavljačima, a i mnogim umjetnicima kojima su dužni, a koji se ne usuđuju ni pisnuti iz straha da nikada neće dobiti svoje već odrađene honorare.
I potpuno se slažem s Vrgoč, kazalište je uvijek krivo ako gledatelja nema na predstavi.
Oj, živote!
P. S. Ako niste znali, zadnjeg dana zasjedanja ovog saziva, Hrvatski sabor izglasao je novi Zakon o muzejima. Usprkos snažnom protivljenju struke, Zakon je usvojen sa 75 glasova ZA i 36 protiv. Kada će se (i hoće li ikada?) poispravljati ove «krive Drine» koje su u kulturi izglasane u mandatu ove Vlade, pitanje je na koje nitko nema odgovor. Svi gledamo – u nebo.