originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Leticija

Prošlog mi je tjedna u inbox stigao zanimljiv slučaj: jedno kvalitetno hrvatsko amatersko kazalište organiziralo je susret sebi sličnih subjekata iz susjednih (ne EU) zemalja, na kojem često razmjenjuju predstave. Za izvedbe na ovim susretima (koje možemo nazvati i festivalom) ulaznice se ne naplaćuju.

Kako kaže i moja Leticija, lik koji igram u predstavi Leticija i Ljublist, a kojom ću proslaviti 40 godina umjetničkoga rada: Bez gnjavatora ne ide, gnjide odmah isplivaju na površinu, tako je i ovu amatersku družinu neka gnjida prijavila policiji zbog rada stranaca na crno.

Moj odgovor na upit jesu li uistinu amaterska i profesionalna kazališna djelatnost u Hrvatskoj izjednačene, bio je jasan.

Nisu.

Niti mogu biti.

Amatersko izvođenje predstava ne može se smatrati – radom.

I sasvim je suludo da se igranje predstava na gostovanju amaterske skupine tretira kao rad stranaca (na crno) i da se za takve aktivnosti trebaju izrađivati radne dozvole za svakoga pojedinog sudionika.

Koje po glavi stoje 170 kuna.

Zvuči nevjerojatno, ali sud je presudio u korist tužitelja i amaterski su glumci proglašeni profesionalnima. Pa je družina koja organizira festival morala platiti glavarinu za rad stranaca, a također i pripadajuću kaznu.

Stipe Šuvar pokušao je u svojoj Crvenoj knjizi (kulturna politika RH iz 1982. godine) izjednačiti profesionalnu i amatersku umjetničku djelatnost. Napisano je na tu temu mnogo tekstova tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća, a svako toliko pojavi se slična genijalna ideja, da bi se (u ovom slučaju) glumci kojima je gluma glavno zanimanje od kojeg ostvaruju egzistenciju, trebali izjednačiti s ljudima koji u slobodno vrijeme vole biti na pozornici.

Prema Aniću, amater je onaj koji nešto radi iz ljubavi (gluma, nogomet), a koji tim djelovanjem ne rješava svoje egzistencijalne probleme, koji nije profesionalac. Riječ amater dolazi iz latinskog, amator, a znači zaljubljenik.

Profesionalac je pak onaj koji se bavi nekim poslom kao profesijom. Onaj koji se u sportu natječe za novac.

U novoj državi, osobito otkako je stupio na snagu Zakon o kazalištima iz 2006. godine, stvar je jasna i kroz organizacijske oblike: profesionalna kazališta mogu biti registrirana kao javna i privatna, a privatna kao umjetničke organizacije, trgovačka društva i privatne ustanove.

Amaterska kazališta registrirana su kao udruge i ne mogu ući u Očevidnik kazališta u kojem se nalaze profesionalni subjekti.

Udruga, dakle, nije predviđena kao organizacijski oblik profesionalnoga kazališta, nego isključivo amaterskog.

Zakon o umjetnicima, premda u više navrata najavljivan, nije donesen, ali prema postojećoj regulativi profesionalni glumac jest onaj koji ostvaruje svoj dohodak od profesionalne djelatnosti, ima završenu školu (akademiju) ili pet godina rada u struci, a certificira se članstvom u strukovnoj umjetničkoj udruzi. Ključni dokaz i prema Statutu HDDU-a (Hrvatsko društvo dramskih umjetnika), a prema kojem se može postati članom Udruge, jest podnošenje materijalnog dokaza da osoba živi od umjetničkoga rada.

Čak ako i osoba nije članom udruge, a zakonom nije drugačije predviđeno, kriteriji se uzimaju kako je struka odredila. Dakle, za našu temu relevantno je ono što piše u Statutu HDDU-a.

Osobe koje se kazalištem bave na amaterskoj osnovi svoja sredstva za život zarađuju iz drugih izvora, a ne od glume i nikako se ne mogu nazvati profesionalnim glumcima.

Pa se ni njihov boravak na pozornici ne može smatrati radom.

U presudi kojom je amatersko kazalište koje organizira festival i koje mora platiti dozvole za rad stranaca iz zemalja izvan EU-a, piše da Zakon o strancima ne razlikuje amaterske od profesionalnih glumaca i da je zato presuđeno kako je rečeno. Amaterska folklorna društva ne moraju ishoditi dozvole za rad za dolazak na festival, ali amaterska kazališta moraju.

Eto.

Nogometaše, dakako, ne spominju. Nogomet se amaterski, bez problema, može igrati bez radnih dozvola.

Ali jao, kazalište je jako opasna rabota i nema majci da igraš predstavu u Hrvatskoj bez radne dozvole!

Ukratko, ponovno svjedočimo apsurdu našega zakonodavstva i upisujemo još jedan autogol Ministarstva kulture. Kad je u pitanju Zakon o strancima, Runjaninova nije obavila svoj posao.

Kao danas se sjećam kako sam tijekom javne rasprave o Zakonu o strancima na više adresa slala komentare i prijedloge, a u tim naporima nisam bila jedina.

Mislite li da se nešto od onoga što smo navodili kao primjere iz prakse i tražili promjene Zakona uvažili?

Ništa, dakako.

Dijalog ne stanuje u ovoj zemlji.

Osobito ne u području kulture.

I tako je država odlučila izjednačiti kazališne amatere s profesionalcima.

I, dakako, financijski opaliti po amaterima.

Nije moguće doći do podataka, ali baš me zanima imaju li svi umjetnici koji dolaze na profesionalni rad (ne samo festivale) u RH uredne radne dozvole?

Gotovo sam sigurna da bi se svašta zanimljivoga moglo naći u hrvatskoj kazališnoj praksi na ovu temu, a bostan je obralo malo amatersko kazalište.

Samo ću ponovno zaključiti da je kaos u kulturi očigledan gdje god se okreneš: neusklađeni zakoni, prakse koje su izvan pameti, nedorečena regulativa i široki prostor za manipulacije i čitanje prema osobnim nahođenjima.

Hrvatska kultura u 2015. godini u potpunom je rasulu i daleko od profesionalno vođenog resora.

Amaterizam ima dva značenja, pozitivno i negativno. Pozitivno je kada se netko iz ljubavi bavi nekim područjem u svoje slobodno vrijeme, a negativan je kada se nešto obavlja bez znanja, samo na temelju iskustva.

A ima i treći termin – diletantizam, koji označava da si netko umišlja da neki posao radi na profesionalnoj razini.

E, tu smo mi!

Naša kultura se prema svim kriterijima vodi diletantski, čak ne ni amaterski, jer ne vidim neke velike ljubavi za posao koji se obavlja kod naše visoke administracije.

Planiranje je diletantsko, od danas do sutra.

O, da, odlučivanje je doseglo visoku razinu profesionalnosti, ali u dijeljenju sredstava «svojima» i podobnima (najnoviji je slučaj odlučivanja o raspodjeli sredstava za neprofitne medije koja puni medijski prostor ovih dana).

Zakonodavstvo nam se već odavno nije pomaklo s diletantske razine i čini se kao da je namjerno osmišljeno kako bi se zakoni mogli izigravati.

I financiranje je slično: od postotka koji se izdvaja za kulturu, pa do raspodjele.

U privatizaciji u kulturi gušimo se u diletantizmu, decentralizacija nam je u potpunosti diletantska, jačanje civilnog društva nikako da se pomakne na profesionalnu razinu, a školovanje u kulturi (osobito planiranje u ovom području), sve je više diletantsko.

Ukratko, logično je da nam se u amaterskim kazalištima glumci proglašavaju profesionalcima kada nam je i država amaterska (bolje reći – diletantska), a želi se prikazati profesionalnom.

O menadžmentima u kazalištima bolje je ne govoriti.

Diletantizam vrišti na sve strane, a profesionalci se obeshrabruju. Od najviše razine (HNK u Zagrebu) pa do najniže.

Postali smo (ili pak ostali?) amateri i diletanti u kulturi, premda većina živi od profesionalne djelatnosti i zadovoljava kriterije HDDU-a.

A o povezivanju resora (Unutarnji poslovi i Kultura) i suradnji na važnim pitanjima za razvoj i amaterske i profesionalne djelatnosti – bolje je šutjeti. Ljevica ne zna što radi desnica, kako bi rekla stara poslovica.

I nije prvi put da Kultura šuti kada drugi resori donose zakone koji se tiču onih koji od kulture i za kulturu žive.

Diletantizam u kulturi vidljiv je na svim razinama, od državne do lokalne.

Jad i nevolja.

Prošlog sam tjedna sudjelovala na promociji jedinstvene knjige: Anke Quittschau i Christine Tabenrnig Poslovni bonton u izdanju Medicinske naklade i humanitarne ženske udruge Soroptimist, koju svakako preporučujem kako biste se izdigli iz diletantizma u poslovnom ponašanju. Kupnjom ove korisne knjige pomoći ćete stipendiranju završetka školovanja studentica odabranih na natječaju.

P. S. Nedavno mi je u Nacionalu objavljen intervju: Ministar Šipuš nije napravio ništa, samo reže vrpce. Njegov rad je nevidljiv i on to zna. Pa koga zanima… Pročitajte!