Nekidan sam bila u Milanu, imala sam slobodna vremena i odlučila sam otići u muzej. Kad sam bila mala, moji su me uvijek vodili po muzejima pokušavajući me natjerati da shvatim i zavolim likovnu umjetnost, ali nije im baš uspijevalo, muzeji me tada nisu pretjerano zanimali. Nisam to razumjela, pogotovo suvremenu umjetnost, bijelo na bijelome, šareni kvadrati, o čemu se tu radi i zašto to visi u muzeju. I stalno sam pokušavala pronaći neki smisao. Ali stvari se mijenjanju i počela sam, kad sam postala malo starijom, češće posjećivati muzeje, što bi se reklo, dala sam im drugu šansu. I tako sam u Milanu gledala slike, neke me se nisu dojmile, za neke sam mogla razumjeti zašto su poznate. I onda sam ugledala ogromno platno odnosno spoj preko dvjesto papira koji zajedno tvore skicu za čuvenu Rafaelovu Atensku školu. Poznata mi je otprije ta freska, ali kad joj priđete tako blizu, i još je k tomu skica pa možete primijetiti svaki potez Rafaelove ruke, još je fascinantnija. Samo sam je gledala, bilo je to fantastično iskustvo, zbog veličine, detalja, nekako je u cjelini kompozicija djelovala na mene. Poslije sam promatrala još nekoliko prekrasnih slika flamanskih autora koje su me se snažno dojmile. Nisu mi bile poznate otprije i ne znam zašto baš one vise u muzeju, a ne neke druge. I zašto su, stručno rečeno, upravo one genijalne. Mogla sam ih školski analizirati, ali to mi nije bilo potrebno. Za neke i ne znam što zapravo predstavljaju. Ali ni to mi tada nije bilo presudno. Bile su mi jednostavno lijepe i uživala sam gledajući ih. Mislila sam još dugo na tih nekoliko slika koje su na neki nedokučiv način utjecale na mene. Mislila sam i na one koje me se nisu toliko dojmile jer su mi još više potvrđivale i pokazivale da su mi one druge bolje. Meni. Neki povjesničar umjetnosti ili slikar vjerojatno bi vam vrlo stručno mogao objasniti zašto su upravo te slike genijalne, zašto ostavljaju takav dojam i sve dodatne razine koje se na toj slici skrivaju, a koje “običan puk” ne primjećuje. Ali to, dok hodaš po muzeju, nije važno. Nešto ostane u sjećanju, neka te slika privuče pa je gledaš duže, kraj neke samo prođeš pa je ipak možda poslije prepoznaš kad je iznova vidiš. I iziđeš van nekako sretan, ispunjen, drukčiji, jer si sat vremena ili više bio okružen lijepim stvarima, čudesnom tišinom i ponio nešto sa sobom a da nisi ni primijetio. Možda nakon toga drukčije gledaš na prirodu barem neko vrijeme, možda podigneš pogled gore s ceste prema nebu, da vidiš te drukčije perspektive koje su vidjeli slikari. A možda i ne, možda se ne promijeni ništa. I to je također u redu.

Čemu sve ovo? Pa shvatila sam da je jednako tako i s kazalištem. Ponekad igram predstave i neki trenutci, dijelovi predstave koji su meni predivni ili ih smatram važnima, pokraj publike prođu potpuno neprimijećeno. Ponekad se djeca smiju nečemu što nikad ne bi mislio da je smiješno, a ono za što si bio siguran da će izazvati salve smijeha, ne izazove baš ništa. Ponekad roditelji iziđu iz kazališta misleći da je predstava bila gubitak vremena i da dijete nije ništa razumjelo, pa nam onda sutradan pišu poruke da je deset sati nakon predstave dijete odjednom počelo pričati o njoj, oponašati glumce ili maštati i pripovijedati neke svoje priče nadahnuto predstavom koju je vidjelo. Ali ima i toga da i dijete ponekad ništa ne razumije i ne zanima ga. Ponekad roditelji ne razumiju ništa, a čini se da je dijete shvatilo sve. I to je sve u redu. Pokušavati shvatiti razine, značenja, motivacije glumaca i autora nema mnogo smisla. Kao publika shvatimo ono što trebamo, neke stvari preskočimo, neke stvari ostanu negdje u podsvijesti pa se upale možda nekad poslije. A neke nikad. Ponekad vidimo nešto što ni autori ni glumci ne vide niti im je to bila namjera. Kojiput iz kazališta iziđemo zbunjeni, ponekad sretni, ponekad iziritirani. Ako se dogodi da mališan bolje shvati predstavu od roditelja, da jedno dijete bude potpuno angažirano, a drugo želi ići kući, da je jedna osoba oduševljena, a drugoj je ta ista predstava najgora stvar ikada, sve je to – odlično. Jer znači da je nešto ostalo. Djeca razmišljaju apstraktnije od nas, ono što se nama čini jednostavnim, njima bi moglo biti dosadno ili neshvatljivo. Ponekad su u stanju shvatiti mnogo slojevitije koncepte nego što mislimo. Ali ono što je mnogo važnije od razumijevanja jest događaj, kolektivno iskustvo. Nešto smo doživjeli zajedno, nešto se dogodilo, mi koji vam dajemo to iskustvo i s vama ga dijelimo možemo se nadati da se dogodilo nešto lijepo odnosno nešto što neće ostaviti traumu ili ružnoću u vama. Provedemo pola sata, sat, ponekad i sate zajedno, skupa doživljavajući neko iskustvo i susrevši se u jednoj točki u vremenu. I kakav god dojam na nas to iskustvo ostavilo, najvažnije je da je nešto ostalo. Što ako poanta nije da razumijemo? Što ako je poanta samo da doživimo? A ako nešto ne razumijete dok ste još u publici – još bolje, o predstavi ćete vjerojatno razmišljati i dulje. A možda nam je to upravo i namjera. Tko zna.

Vaša,

Buga