Dubravka Vrgoč je u svom programu napisala da bi, bude li izabrana za intendanticu, Festival svjetskog kazališta organizacijski bio pod HNK-om, te bi postao neodvojivim dijelom repertoara tog teatra. Prisjetila sam se prvog izdanja FSK-a kad sam ulaznice došla kupiti u kazalište Gavella. Sjećam se da je tamo bio i sadašnji pomoćnik ministrice kulture Vladimir Stojsavljević. Pretražujući internet za desetak sam minuta došla do zaključka da ni dan-danas nije jasna vlasnička struktura ovoga Festivala.

Možda se napokon shvatilo da ovakav način izbora intendanta jednostavno više ne funkcionira. Da ne može tako dalje. Da su vremena «dogovornih brakova» pod krinkom javnih natječaja, u zemlji članici EU – prošla. Da je ipak došao kraj vođenju velikih ustanova u kulturi kao da su mamine i tatine. Eh, možda sam preveliki optimist.

Modeli kulturnih politika koji se u teoriji najčešće spominju jesu Država arhitekt (francuski model), impresario (nizozemski model), inženjer (ruski model), pokrovitelj (anglosaksonski model), a prošlog smo tjedna inaugurirali novi APSURDISTANSKO-STIHIJSKI model.

Pita li se vlasnik HNK u Varaždinu KAKO JE MOGUĆE da zaposleni glumac kazališta iz drugog grada ima svoj festival u njihovu gradu s privatnim predstavama koje igraju zaposlenici njihova kazališta i zaposlenici drugog kazališta, a cijeli ansambl nacionalnog kazališta za vrijeme privatnog festivala ne igra na svojoj pozornici dok kazališna tehnika i administracija opslužuju predstave kazališta koje zapravo - ne postoji jer nije u Očevidniku?

Ne poznajem ni u jednoj zemlji članici EU praksu da zaposlenik više od pola radnog vremena radi izvan svoga radnog mjesta! Ni u jednom zanimanju. U svim područjima ljudske djelatnosti zaposlenici rade kod poslodavca s kojim su sklopili ugovor o radu.

Prema pisanim odgovorima iz Grada sveukupno je do danas na projekt Limenka potrošeno 5 969 080 kuna. Gotovo 800 000 eura.

Ima pravo Bandić! «Kontrolica» je itekako potrebna!

Prošlog je tjedna, zbog mogućnosti promjena ustaljenih navika u radu zagrebačkih kazališta, došlo do erupcije emocija u većem dijelu naše kazališne javnosti. «Puca» se na sve strane, fejsbuk ključa, organiziraju se sastanci… opsadno stanje.

Zemlja smo s izvrsnim umjetnicima u svim područjima, imamo znanja, imamo vještina, MOŽEMO MIJENJATI NEFUNKCIONALAN SUSTAV! A opet, ne događa se ništa. NIŠTA. Odakle toliki strah? U 2014. godini želim samo reći: NE BOJTE SE!

Prošloga tjedna ponovno sam dobila nekoliko poruka u kojima mi se objašnjava kako sam grozna, zločesta, destruktivna i slično. Da mene nema (a ja na listu groznih dodajem još i Snježanu Banović i Noru Krstulović), sustav bi nam bio predivan i nikakvih problema ne bismo imali u našem kazalištu.

Vinko Mikulić i njegov povratak na radno mjesto šefa računovodstva u DK Gavella na prvom je mjestu ovotjednog Top 10 našeg kazališta.

Civilno društvo i njegov razvoj dugoročno jest slamka spasa. Ali prvo nam se valja pomiriti s činjenicom da se kvalitativne promjene ne mogu napraviti preko noći.

Na prošlogodišnjoj dodjeli Nagrade publike portala teatar.hr, Skandalom godine proglašeno je nestalih 11 milijuna kuna namijenjenih neovisnoj sceni Grada Zagreba. Ni nakon što je «časna nagrada» dodijeljena, nitko nikada nije saznao gdje su NESTALI ti milijuni. MILIJUNI KUNA.