Očito ni kultura ni kazalište ni Igre ni sukobi na kazališoj i ljevici i desnici nikoga ne zanimaju.
Naša je mala kazališna zajednica postala potpuno hermetična (da ne kažem autistična) i sama sebi dovoljna pa vjerojatno i stoga građanima ove zemlje sve manje zanimljiva.
Ovo je nešto o čemu bi nam svima valjalo ozbiljno razmisliti.
Uz četiri nacionalna kazališta (s ISTIM OSNOVNIM VRIJEDNOSTIMA) na četiri i nešto malo više milijuna stanovnika imamo na četiristo kilometara udaljenosti i dva nacionalna festivala s ISTIM OSNOVNIM VRIJEDNOSTIMA!
Ma mi smo čudo od zemlje!
Povlačim, potežem, ali shvatiti zašto je Bandić sazvao konferenciju i što je rekao javnosti, jednostavno – ne mogu.
Kaže Bandić da je kontaktirao Ured za kulturu. Pa onda kaže da ga nije kontaktirao. Pa je u suglasju s Uredom i strukom (Kazališnim vijećem HNK-a) donio odluku da je Lederer njegova kandidatkinja. Pa kaže nakon toga da je odluku donio sam. Ali zapravo nema «svog» kandidata.
ŠTO?
Što je ovo bilo?
Kad svi DOKUMENTI, STRUČNA MIŠLJENJA i STRUČNO NAPISANE ANALIZE budu dostupni svima, može započeti borba – ARGUMENTIMA.
I na taj način može se prekinuti s vrijeđanjima, pljuvanjima i podmetanjima.
Na korist cijele kazališne (kulturne) zajednice i poreznih obveznika koji sve to financiraju.
Premda sam daleko od naše hrvatske svakodnevnice (što mi baš nekako i odgovara), ne mogu a ne pratiti što se događa u našoj malo zemlji, pa mi dan počinje čitanjem novina na internetu. Sa sjetom se sjećam vremena od prije 20, 30 (pa i više) godina kad smo sasvim dobro putovali po svijetu ne znajući što se kod kuće događa: novca za telefon nismo imali, interneta nije bilo, a bome ni domaćih novina… Zapravo, kad si mlad, nije te baš ni briga, na primjer, pregovaraju li sindikati s državom i poslodavcima o novim kolektivnim ugovorima ili ne. Imaš mnogo pametnijeg posla… Ah, bilo je divno!
Blamaža s javnim natječajima za izbor ravnatelja javnih kazališta – nastavlja se. Traje li to, traje, sve zajedno već neko vrijeme, a u posljednje doba stvarno imam osjećaj da se nalazim u kazalištu apsurda.
O propalim natječajima u HNK-u u Splitu neću ni govoriti. Nakon toga imali smo «situaciju» u Šibeniku, i to – nekoliko puta. Onda su bezbolno prošla dva tajna (javna) natječaja, za ravnatelja kazališta Gavella i Žar ptica u Zagrebu na koje se zbog tajnosti (javnosti) prijavio po jedan kandidat. Ne baš friški.
Nakon što su tri puta (!) morali raspisivati natječaj jer ga dvaput nisu uspjeli suvislo sastaviti, nakon što su navrat-nanos morali mijenjati Statut ne bi li napokon natječaj bio pravovaljan, odjednom su postali eksperti za procjenu formalno-pravnih uvjeta natječaja. I proglasili samo jednu prijavu valjanom.
Rečenica koja mi od jučerašnjeg prvog susreta u životu uživo sa Zvonkom Makovićem još uvijek zvoni u ušima jest: MENE NITKO NE MOŽE SMIJENITI. Reče Maković. I ostane živ.
Osobito je zanimljivo kako to da skrb o sredstvima poreznih obveznika Zvonko Maković sustavno vodi i javno iskazuje samo na poslovanju kazališta Mala scena koje ima najveći broj premijera i repriza, najmanji prostor te na javnim natječajima dobiva najmanje sredstava od svih triju privatnih kazališta u Gradu koja imaju prostor za izvođenje predstava? I koje jedino SVE svoje podatke već godinama javno postavlja na svoje internetske stranice? Radi li se tu uistinu o brizi, čak zabrinutosti za porezne obveznike ili je u pitanju nešto sasvim drugo?
Promptnoj promjeni u stavu oko toga treba li djelatnica Ministarstva kulture pokazati grudi u svoje slobodno vrijeme ili ne svjedočili smo prošloga tjedna u vrlo kratkom vremenu, ali promjeni paradigme hrvatske kulture/kazališta – zasigurno nećemo još jako dugo.
Ne znam ni sama koliko sam predstava u životu odigrala i na kojim i kakvim sve mjestima, pa opet, i nakon toliko godina u ovom poslu, dogodi se neko sasvim novo i neočekivano (kazališno) iskustvo koje potvrđuje SNAGU KAZALIŠTA. I zašto je vrijedno baviti se ovim poslom.
I tako smo lijepo nas četvero «gerilaca» izašli u lijep, zagrebački dan, fotografirali se ispred Ureda s urudžbiranim zamolbama, neka se nađe za povijest, i - sada čekamo da nas u zakonskome roku pozovu pa da vidimo svaki račun, svaki ugovor i svaki dokument koji nas zanima, i to ZA SVAKO KAZALIŠTE U ZAGREBU!
Valjda ova garnitura koja je sada na vlasti misli da je Bogom dana, vječna, hodajući spomenici, pa ih se ne tiče što drugi misle i raspravljaju o tome što i kako (ne)rade.
Često se pitam, dokad može trajati ovo urušavanje? Koliko je potrebno da se sustav do te mjere (napokon) uruši pa da to postane jasno i VEĆINI, bez koje nije moguće postići promjene?
Hoće li itko reći svetome trojstvu Lederer - Ljuština - Stazić da poanta središnje nacionalne kuće nije u tome da ima ČISTE RAČUNE u smislu pozitivne bilance (to se, naime, PODRAZUMIJEVA DA MORA BITI TAKO) nego da bude središte IZVRSNOSTI u svom području. Kaže Goethe, u umjetnosti je jedino GENIJALNO dovoljno dobro. Prevedemo li GENIJALNO na IZVRSNO, onda smo na terenu o kojem nam valja razgovarati. Ali, za razgovor su potrebne (najmanje) dvije strane koje RAZUMIJU o čemu se radi. A osovini Lederer - Ljuština - Stazić izvrsnost (nećemo biti zločesti i reći - genijalnost) nepoznata je kategorija.
Kada na internetskim stranicama Ministarstva kulture pogledate sastave vijeća važnjih festivala i vijeća za razne djelatnosti, vidjet ćete da se uvijek jedni te isti ljudi «vrte» na funkcijama, a da je politka čvrsto zasjela na sva mjesta i da nema govora o depolitizaciji kulture o kojoj smo još donedavno slušali.
I dok u javnom sektoru u našem kazalištu kosturi masovno i svakodnevno ispadaju iz ormara, neovisna scena preselila se u Opatiju na Prvi festival neovisnih kazališta u Hrvatskoj – FEN.
Moram priznati da se s toliko dobre energije i kvalitetnih razgovora o kazalištu već dugo nisam susrela. A bome ni onoga čega već kronično nedostaje našem glumištu, a to je EMOCIJA.
Prema pozitivnim zakonima Republike Hrvatske, a prema ovom natječaju, intendantom ne može postati čak niti Ana Lederer (koja je doktorica teatrologije i njen profil spada pod HUMANISTIČKE ZNANOSTI, znanost o umjetnosti), ALI I NI JEDAN UMJETNIK, jer se u natječaju ne spominje ni HUMANISTIČKO, a ni UMJETNIČKO PODRUČJE, samo DRUŠTVENO! Može intendantom postati profesor tjelesnog odgoja, recimo, ili teta u vrtiću, ili netko tko se bavi sigurnosnim ili obrambenim znanostima, ali nitko tko je završio umjetničku akademiju ili Filozofski fakultet, na primjer – ne zadovoljava PRVI uvjet natječaja.
Možda bi Ministrica ipak trebala PROVJERITI tko joj u ministarstvu sadi tikve s hobotnicom jer će se u protivnome sve te tikve obiti o glavu upravo NJOJ.
Ako toga nije svjesna, onda je u velikom problemu.