A čime se ti to točno baviš? pitanje je koje mi svako malo netko postavi. Odgovor smišljam na licu mjesta, ovisno o predznanju onoga tko pita i tome koliko mislim da mogu pričati, bez da zagnjavim sugovornika.Pri tome me često iznenade mutne ili sasvim krive predodžbe o dramaturgiji i onima koji se njome bave (ne, ne režiramo). Tko sam ja da im sudim. Jedina mentalna slika koju imam, kada mi netko kaže da je podatkovni analitičar ili front-end developer, slika je te osobe kako sjedi pred računalom, a na računalu neki brojevi. Tako nekako ljudi zamišljaju dramaturga. Da sjedi u kazalištu, a pred njim neka umjetnost.
Najčešće jednostavno odgovaram da radim na tekstovima za kazališne predstave i filmove, ali to je zapravo samo dio čitave priče. Kad smo već kod priča: većinu vremena se dramaturg bavi upravo njima. I riječima. One su često (ali ne i uvijek) potrebne da bi se neka priča ispričala. Pa evo jedne (ne baš bogznakakve) priče: bio jednom jedan dječak koji je puno mislio i onda je postao filozof. Zvao se Ludwig W. i jednom je rekao: granice mog jezika su granice mog svijeta. Time je htio reći da svijet i stvari oko sebevidimo na određen način zbog riječi i pojmova kojima raspolažemo da ih imenujemo. Kad smo mali, za nas je zelena boja tek upravo to: zelena. Možda primijetimoda je neka tamnija ili da u sebi ima primjese plave, atek mnogo kasnije doznajemo da postoje smaragdnozelena, boja limete, čempres zelena i maslinasta. Kako bi to i znali prije nego što prvi put vidimo smaragdni prsten na nečijoj ruci, drvo čempresa kraj ceste, limetu u voćarni ili maslinu u tegli. A onda, kad ih jednom vidimo, zelena više nikada neće biti samo zelena. I što više riječi znamo, to nam je svijet veći, riječi i misli precizniji odrazi naših osjećaja, a razlike među naoko sličnim pojavama jasnije. Osim riječima, isto se postiže i slikama, glazbom i svim drugim vrstama umjetnosti. Evo, baš trenutno čitam jednu knjigu od koje imam osjećaj da mi svijet rastepod prstima, a i da sama bubrim od novih rečenica i misli, poput ribe napuhače.
Znam da ću, jednom kad je odložim, neke stvari zauvijek gledati drugim očima, a druge vidjeti po prvi put. Baš onako kako bi se svatko trebao osjećati kada pročita knjigu, izađe iz kazališta ili kinodvorane. Svijet oko nas i u nama trebao bi biti bujniji i čudesniji, proširen za barem centimetar. I tako sam preko maslina u tegli i akvaristike došla (ili, bolje, posrnula) i do odgovora na pitanje zašto se bavim dramaturgijom. Zbog toga što njome mogu sudjelovati u tom bubrenju.
Nikolina Bogdanović