Dok smo razmišljali o tome koju bi novu predstavu u našem ciklusu „Priča o...“ mogli raditi, još početkom prošle sezone, naišla sam na objavu Opere iz Škotske o njihovoj operi za bebe od šest mjeseci. Pogledala sam najavu, malo proguglala i vidjela da to i nije neka novost, već gotovo trend diljem sjeverne Europe. Od opere u Škotskoj, koja je zaista pjevana priča, do skandinavske predstave s pjevanjem koja se odvija u šatoru i oponaša zvukove mora, pa sve do programa u Splitu „Odgoj s glazbom“, klasična glazba postaje sve popularnijom među onima koji se bave umjetnošću za djecu. Zapravo, prva je ideja bila da naša „Priča o glasu“ bude baš opera za bebe. Ali koliko god sam o tome razmišljala, ništa nije odgovaralo ni estetici našega kazališta, onoj uz koju sam odrasla i koja me odgojila, ni onomu što sam doista htjela ispričati. Živim kao dio hrvatske operne zajednice već neko vrijeme i sve mi je jasnije koliko smo zapravo i mi iznutra zapostavili operu. A da bismo je mogli približiti nekome izvana, moramo se vratiti do same biti. I tako sam počela mozgati, otkud uopće opera, što je opera za mene. 

Od trenutka kad sam se odlučila za put operne pjevačice, moj glas postao je mojom opsesijom. Budim se svakog jutra i prvo provjeravam kako mi se osjeća grlo. Boli li me, curi li mi nos, jesam li umorna. Počela sam piti više vode kako bih hidrirala glasnice, čak sam i prestala jesti čokoladu jer loše utječe na moje glasnice – a ako me poznajete, znate da je to vrhunska žrtva. Kad shvatiš da ti cijela karijera ovisi o dvjema malim ljigavim membranama koje se sudaraju, postane ti smiješno. A zapravo, te su dvije membranice u svačijem grlu i o  njima ovisi komunikacija većine ljudi. Čak i ljudi koji ne mogu čuti zvuk glasa, mogu osjetiti njegovu vibraciju. Glasom se koristimo od trenutka kad se rodimo i uzmemo prvi dah. Samo što to ne osvještavamo. Za ljude koji se mogu služiti glasom, to je normalna svakodnevna stvar na koju obratimo pozornost jedino ako promuknemo od umora, vikanja ili nakon ludog izlaska. Tek onda shvatiš koliko ti glas služi. Ali i brzo zaboraviš.

I bez uporabe riječi, glasom možemo iskomunicirati svoje emocije, potrebe i želje, biti shvaćeni i povezati se s okolinom. Od plača i smijeha pa sve do govora i pjevanja,upotrebljavamo glas da izrazimo sebe i to što znači biti čovjekom. I tu je ležao ključ za našu predstavu. Shvatila sam da, uz pomoć svoje predivne redateljice Morane, ako želimo približiti ljudima operu, moramo se maknuti od opere. Opera je izražavanje emocija pjevanjem. Ali zapravo treba osvijestiti da nam to pjevanje nije tako strano. Ako obratite pozornost, vaš smijeh ima melodiju. Plač djeteta ima svoje melodijske uspone i padove. Pa čak i kad govorimo o jezicima, kaže se da svaki jezik ima svoju melodiju. Ljudi zapravo pjevaju cijeli život. Samo nesvjesno. Ono što nosite u grlu vi, nosim i ja kao operna pjevačica. Ono što osjećate vi kroz život, osjećaju i operni likovi koje mi na sceni pjevamo. Ono kad želite vrištati u jastuk od frustracije ili kada plačete, te su melodije zapravo iste u operi, samo uljepšane. Glas ide izravno. Od mene do vas. Nema medija, nema pomoći. Vibracija glasa putuje direktno, iz mojeg tijela, mojih pluća i grla, do vas, ne samo vaših ušiju, cijeloga tijela koje i bez ušiju može percipirati vibraciju glasa. I tako funkcionira i naša svakodnevna komunikacija. I zato je „Priča o glasu“ priča o meni, o vama, tome glasu koji ne vidimo i zapravo ne možemo uhvatiti, a opet ostaje u nama i s nama kad ga čujemo. O našem fascinatnom tijelu koje iz konkretnog i opipljivog stvara nešto neuhvatljivo i nevidljivo. Iako „Priča o glasu“ ne pripovijeda izravno o opernom pjevanju, vjerujem da će pokazati svakome u publici koliko je glasanje bitno i fascinantno u svačijem životu. Kako je glas nevjerojatan instrument kojeg svi imamo. Nadam se da će barem nekoga potaknuti da oslobodi i cijeni svoj glas, iako mu/joj je netko u životu rekao da ne zna pjevati ili ga na bilo koji način pokušao ušutkati. Nadam se da će vas i potaknuti da se divite čudu koje je naše tijelo. Nadam se da će pomoći svima osvijestiti da je glas dio vas. Doslovno. I na kraju, nadam se da će „Priča o glasu“ jednom nekoga od vas potaknuti da dođe u operu. Otvorena srca i otvorenih ušiju. I čuti i vidjeti da operni pjevači nisu neki ljudi koji vrište. Nego ljudi koji komuniciraju. I poklanjaju vam dio sebe. Doslovno. Uživajte u svome glasu i cijenite ga. I dođite na našu „Priču o glasu“. 

 Vidimo se,

Buga