Kako je igrati predstave za djecu?
Igranje za djecu ili igranje s djecom, zapravo nema neke velike razlike. Volim igrati predstave za djecu, a volim igrati i razne igre s djecom, ne samo za vrijeme dramskih radionica ili predstava, nego i na obiteljskim druženjima. Više vremena provedem zabavljajući djecu nego u razgovorima s odraslima. Mislim da je razlog tomu što sebe ne smatram "odraslim" i uživam igrati društvene igre, videoigre, predstavu na sceni... Igranje dobre predstave za djecu je najbolja igra od svih igara. Energija veselja, dobrote i sreće koja dolazi od najmlađih gledatelja nevjerojatna je. Kad nakon predstave vidim osmijehe na njihovim licima i radoznalost u njihovim očima,osjećam se sretnim i zahvalnim.
Kod igranja za djecu vrlo je važna zaigranost glumca, djeca vole smiješne i zabavne predstave, vole vidjeti glumca kako se igra i uživa u tome. Poprilično sam dobar u igranju, ali djeca su u tome majstori. Ipak, samo zabava nije dovoljna, predstava mora imati i smisao, poruku, razlog zašto se igra. Nažalost, neke predstave za djecu to nemaju i podcjenjuju njihove kapacitete nudeći im samo plitku zabavu bez dubljeg smisla i bez odgojnih elemenata.
Moj prvi susret s profesionalnim kazalištem za djecu bio je upravo u Maloj sceni kad smo radili predstave "Henrik V." i "Cyrano". Sjajne predstave pune zabavnih scena, ali i prožete dubokim emocijama i snažnim porukama. "Cyrano" je bila tako emotivno jaka predstava da su i odrasli ljudi na kraju plakali. Imao sam sreće pa sam i nakon tih naslova nastavio igrati u predstavama koje su htjele djecu nešto naučiti i pokazati im kako se nositi s nekim drugim emocijama, ne tako zabavnim.
Razumijem da je kazalištima mnogo lakše i sigurnije raditi neki naslov iz lektire ili neku bajku koja će se bolje prodavati, ali svi mi koji radimo predstave za djecu moramo biti svjesni povlaštenosti i odgovornosti kad sa scene sudjelujemo u odrastanju i odgajanju djece. "With great power comes great responsibility." Nije dovoljno samo nasmijati djecu, treba ih educirati, poticati na razmišljanje, na razvijanje emocija, a ponekad se usuditi i obraditi teme o kojima odrasli baš i ne žele razgovarati s djecom. Naravno, način na koji se takve teme obrađuju mora biti prilagođen dobi djece za koju se predstava radi.
Pa kad me pitaju kako je igrati za djecu, ja im kažem:predivno, i mogu reći da sam sretan i ponosan što imam čast igrati kvalitetne predstave koje zabavljaju i nasmijavaju djecu svih uzrasta, ali ih također uče o svijetu, ljudima oko njih i njima samima.
Danijel Radečić