Kazalište Mala scena jedan je naš suradnik nazvao “mističnim dvorcem u kojem se osjećaš kao doma”. I u jednoj rečenici opisao sve što, ispod formalnosti, jesmo.

Formalno smo najstarije privatno kazalište za djecu i mlade u Hrvatskoj koje još uvijek djeluje. Započeli smo s radom kao kazališna družina 1986., a od 1989. djelujemo u našem, sada već poznatom, prostoru na Medveščaku.

Dragi gledatelji,

s veseljem vas pozivamo na našu novu predstavu Kako pjeva svijet? za bebe 3-18 mjeseci starosti i njihove odrasle koja je na rasporedu u vikendu 26. i 27. listopada u jutarnjim i popodnevim terminima.

Ulaznice vas čekaju ovdje, veselimo se druženju!

Vaša Mala scena

Dragi gledatelji,

s veseljem vas pozivamo da s nama sudjelujete u zimskoj čaroliji uz predstavu Šuć muć priča namijenjenoj djeci od 4 godine naviše.

Ulaznice za premijeru koja će se održati 29. studenog u 18 sati čekaju vas ovdje, a u nadolazećim vikendima Adventa, već od 30. studenog, očekuju Vas i posebne posjete Sv. Nikole i Djeda Božićnjaka.

Veselimo vam se!

Vaša Mala scena

Ova predstava je negledljiva.

To bih vam rekla kad bi me pitali što mislim o predstavi "Pale sam na svijetu".

“Pale” je nastao prije nego što sam se rodila.
“Pale” je od premijere odigran više od 2000 puta.
Ja ovu predstavu nisam pogledala do kraja niti jednom.
A dijete sam koje je sve predstave Male scene gledalo i to svakom mogućom prilikom. Doma sam se igrala naših predstava.
Ja sam dijete kazališta koje je znalo da je to "samo" predstava.
Koje je znalo što znači "predstava".

Pa ipak.

Počela sam raditi na novoj predstavi koja bi premijeru trebala imati krajem ove godine.
I već sam na početku - zapela.

Započeti i završiti predstavu uvijek je najteže. Nekako sam sa završecima dobra. Iz završetaka mi uglavnom i krenu ideje za predstavu. Ali s počecima sam loša.
Kako započeti predstavu? -  pitanje je o kojem često ovisi i sve ostalo.
Hoćeš li “uhvatiti” publiku u prvih par minuta ili ne, presudno je važno. Ako ne uspiješ, kasnije ih teško “vratiš.” Pogotovo danas, kada većina sadržaja ne traje duže od 30 sekundi.

Početak to čini još važnijim.

I tako sam zapela na početku. 

„Ono što se formira (u formativnim godinama, op.a) nije ni manje ni više nego spoznaja kako se osjećamo bivajući ljudskim bićima. A na ovom mjestu pažljivo biram riječi: kako se osjećamo bivajući ljudskim bićem“. Znanje koje osjećamo naša kultura prečesto podređuje intelektu. Taj obrnuti sustav rangiranja narušava način na koji podižemo svoju djecu – što potom utvrđuje tu zabludu u cijeloj kulturi. „A mi smo nadasve osjećajna bića“, tvrdi taj pjevač“.

Ovo je citat iz knjige „Mit o normalnom“ dr. Gabora Matea u kojem citira pjevača Raffija Cavoukiana i razmatra pitanje dječjih razvojnih potreba.
Čitajući ovaj tekst pomislila sam kako je Mate u malo riječi uobličio ono što već godinama pokušavam ispisati promatrajući i promišljajući kazalište za djecu. 

Zapravo ovaj je citat definirao problem cijelog odgoja, a time i kazališta za djecu.