Kako uopće pisati o predstavi Pale sam na svijetu?
Kako uopće pisati o predstavi Pale sam na svijetu? Kako i što govoriti o predstavi koja je obilježila ne samo moj glumački nego i cjelokupni život, koja je postala dio mene, koja me je učila kazalištu i glumi, koja je (zajedno s Kraljevnom na zrnu graška, prvom predstavom Male scene koju smo Vitomira i ja praizveli u proljeće te iste 1986.) odigrala ključnu ulogu u životu Male scene, a koja i dan danas jednakom snagom komunicira s djecom ne samo u Hrvatskoj nego i u Kini?
U četrdeset godina, od jeseni 1986., kad mi je Radovan Milanov ponudio da zajedno napravimo monodramu za djecu prema tada slavnoj i popularnoj slikovnici pa do danas, nakon više od 2000 odigranih izvedbi, mnoge su se spoznaje o našoj profesiji oblikovale u meni i izravno utjecale na moj, ne samo glumački, nego i redateljski i pedagoški rad.
Mogao bih pisati o mnogim dogodovštinama vezanim uz susrete s djecom ili s roditeljima koji danas dovode svoju djecu na predstavu, a sami su gledali istu kad su oni bili djeca. U 40 godina, generacije i generacije djece igrale su se sa mnom i upisivali u trajnu memoriju susret s Palom. I koliko god je svaki taj susret ostavljao duboki trag u dječjoj podsvijesti, tako je i u meni svaka predstava produbljivala brazde u koje sam sijao svoje kazališne spoznaje. Upravo o nekim od tih spoznaja želim pisati.