„Ono što se formira (u formativnim godinama, op.a) nije ni manje ni više nego spoznaja kako se osjećamo bivajući ljudskim bićima. A na ovom mjestu pažljivo biram riječi: kako se osjećamo bivajući ljudskim bićem“. Znanje koje osjećamo naša kultura prečesto podređuje intelektu. Taj obrnuti sustav rangiranja narušava način na koji podižemo svoju djecu – što potom utvrđuje tu zabludu u cijeloj kulturi. „A mi smo nadasve osjećajna bića“, tvrdi taj pjevač“.
Ovo je citat iz knjige „Mit o normalnom“ dr. Gabora Matea u kojem citira pjevača Raffija Cavoukiana i razmatra pitanje dječjih razvojnih potreba.
Čitajući ovaj tekst pomislila sam kako je Mate u malo riječi uobličio ono što već godinama pokušavam ispisati promatrajući i promišljajući kazalište za djecu.
Zapravo ovaj je citat definirao problem cijelog odgoja, a time i kazališta za djecu.