Tijekom zime i proljeća 2003. Hrvatsko društvo dramskih umjetnika organiziralo je sedam (7) tribina o problemima hrvatskoga kazališta. Znate li na koliko njih je došao novi Pročelnik za kulturu Grada Zagreba koji je najavio svoj plan o promjeni zakona? Ni na jednu. Kad su se pojačavale aktivnosti u Ministarstvu kulture oko novog zakona, znate li na koliko je sastanak bio nazočan Pročelnik ureda za kulturu? Ni na jednom. Dakle, i ova je mandatna dužnost Vladimira Stojsavljevića započela na jednak način kao i ona PRIJE DESET GODINA – intervjuima u medijima i najavama javnih rasprava.

Još u sezoni 2004./2005. Mala scena svaki je svoj naslov odlučila izvoditi sa simultanim prevođenjem na znakovni jezik za gluhe i gluho-slijepe osobe. Odaziv osoba s oštećenim sluhom, a i vidom, bio je uistinu velik i moram priznati da sam očekivala da će se i druga kazališta, osobito ona javna, pomaknuti u smjeru senzibilizacije za ovu skupinu gledatelja.

Huligan, Zrks, završio je u popravnom domu za maloljetnike. Ispričat će vam svoju priču bez uljepšavanja i zadrške. Sve gluposti koje je napravio, plemenite stvari, krađe i tuče u kojima se našao. On je maloljetnik koji u popravnom domu izdržava kaznu već šest mjeseci. On će iz prve ruke svjedočiti o navijačkoj supkulturi, tinejdžerskim mukama kroz koje je prolazio, o prvoj ljubavi i školskim tegobama. Njemu je zapravo drago da mu dolazite u posjet, iako možda ne izgleda tako. Ovo nije samo kazališna predstava, ovo je istinita priča jednog tinejdžera, navijača, učenika i prijatelja.

Kroz spoj klasične glazbe i suvremenog teksta, nova predstava kazališta Mala scena preispituje međunegeracijsko razumijevanje, snove i životne odabire. Predstava je namijenjena mladima koji se upravo nalaze na raskršću života. Koji sanjaju velike snove i vjeruju da ih baš nitko ne razumije. A i onim odraslima. Da se podsjete što to znači biti u toj poziciji. 

Povezivanje turizma i kulture već je punih 13 godina važna tema u Hrvatskoj (pa tako i Zagrebu), ali u Koncertnoj direkciji Zagreb za to, očito, nisu čuli.

U Zagrebu je kipuće, zrak stoji, a pred kazalištem – ogromna gužva. Zagrepčani s nestrpljenjem očekuju splitsku predstavu i na kraju ju nagrađuju – ovacijama. Uzbuđenje, oduševljenje, radost… Izlazim ispred kazališta i – znam da mi ne vjerujete, ali nitko nije zapalio nikakav automobil. Ne vidim ni bijesne demonstracije protiv kolega iz Splita…

U NS Dubrava zaposlen je sin bivšeg savjetnika gradonačelnika Bandića Stipe Zebe, zatim sin bivše savjetnice za centre za kulturu Davorke Lenac (sadašnje savjetnice za tehničku kulturu), bivša supruga sadašnjeg ravnatelja CK Maksimir Tomislava Vukovića čiji je tata Radovan Vuković bivši ravnatelj Umjetničkog paviljona, a mama šefica računovodstva CK Maksimir, dakle, Tomislav je nadređen svojoj mami… U CK Maksimir zaposlena je i Natalija Akmadža, kumče pročelnika za kulturu Ivice Lovrića (ah, ti kumovi!), a Natalijin tata Ante, ravnatelj je Tehničke škole Zagreb u kojoj je Ivica Lovrić nekada bio – ravnatelj.

Dječak Fileas živi u zemlji u kojoj se riječi kupuju. Ponekad se love mrežicama za leptire, bacaju se po smetlištu pa tamo ponekad možeš naići i na neku lijepu, odbačenu riječ. Fileas je zaljubljen u Silvu i htio bi joj iskazati svoju ljubav, no za takve posebne, velike i lijepe riječi, on nema novaca. Takve riječi mogu koristiti samo bogati, a oni se pak njima razbacuju. Ostali svoje osjećaje pokazuju pogledom, djelima, smiješkom. Ili nekim običnim riječima, ali jako posebno i pažljivo izgovorenima. Hoće li Silva prepoznati njegovu namjeru ili će odabrati dječaka koji za sve velike riječi ima novaca?

Neva Nevičica odrasta u mlinu uz zlog mlinara i mlinaricu. Kad jednog dana, usprkos njihovim odredbama, pomogne jednoj jadnoj starici i da joj vreću brašna bez naplate, čeka ju iznenađenje! Starica je zapravo moćna vještica Mokoš koja Nevi odluči pomoći i omogućiti joj lagodan život na carevom dvoru. No kada Neva odabere ljubav prije ugode, pokrenut će gnjev i ohole carevne i Mokoši i započeti veliku borbu između dobra i zla, ljubavi i mržnje.

 

Ova slavna bajka Ivane Brlić Mažuranić u našoj interpretaciji dobiva novo ruho! Stavljajući fokus natrag na ljepotu riječi, bazirajući se na pripovjedanju uz živu glazbu na klaviru, ova će vas predstava povesti na avanturu u kojoj svaki gledatelj postaje aktivni sudionik i mašta svijet Neve Nevičice dok prima poruku o pravim vrijednostima koje treba njegovati.

 

Predstava se izvodi i u Maloj sceni i u Muzeju grada Zagreba s kojim je moguće dogovoriti i razgled Muzeja uz predstavu!

Mi, kazališni umjetnici koji radimo za djecu, svakodnevno se susrećemo s pitanjem: koju priču prikazati djeci? Kako odabrati temu i po kojim kriterijima odabrati tekst za dramatizaciju?

U lipnju je kod nas u kazalištu vrijeme nošenja đačkih knjižica na uvid. Gotova je sezona pa valja položiti račune vlasnicima/osnivačima, ali i onima koji financiraju kulturu. A to su porezni obveznici.

Vjerojatno ste primijetili da je za kulturu rezervirano neusporedivo manje mjesta nego za sport pa se u središnjoj informativnoj emisiji uglavnom spominju velika državna događanja, a kulturna „sitna boranija“ getoizirana je u emisijicu „Vijesti iz kulture“. Izvan udarnih termina. Dakako.

Ne baca u depresiju činjenica da nikog ne zanima što se pregovaralo u poglavlju koje nas se izravno tiče (govorim o kulturi) nego to što je, kad se sve to pročita, kristalno jasno da ne funkcionira ni jedna razina: lokalna, županijska, državna s jedne strane, a s druge strane nikome u sustavu ne pada na pamet da se ponaša u skladu sa smjernicama koje smo potpisali. Ni osobno svakom građaninu naše zemlje, niti institucijama. NITKO NE ŽELI NIŠTA NI RADITI NI MIJENJATI.

Na dodjeli Nagrade hrvatskog glumišta u dva smo navrata čuli da se zatvara kazalište KNAP. Točnije je reći - da NETKO ZATVARA KNAP. Ali, kako to u ovo današnje vrijeme biva, nakon što je završio TV prijenos, ova se vrsta aktivizma upućena sa scene - u trenu zaboravlja. Tek su rijetki mediji napisali koju riječ o zatvaranju kazališta na Peščenici jer je, naravno, važnije bilo objaviti kako je tko bio odjeven!

Stojeći pored inspicijentskog pulta za vrijeme izvedbe u Rijeci, razmišljala sam o tome što ovu studentsku predstavu, od koje se nije očekivalo apsolutno ništa, razlikuje od većine predstava koje igraju na hrvatskim pozornicama? Ovi mladi ljudi uglavnom ne pjevaju i ne sviraju bolje od profesionalnih pjevača ili svirača, imaju neusporedivo manje iskustva od svojih profesionalnih kolega pa se često u novim situacijama i ne snalaze najbolje, nisu vješti u šivanju i krojenju kostima kao stvaratelji koji već godinama izrađuju kazališne kostime, ne vladaju filmskom i TV opremom koja je sastavnim dijelom ove "Carmen" kvalitetnije od profesionalaca, ali… imaju ono bez čega se ne može postići da cijelo gledalište diše jednim dahom i ne želi izaći iz kazališta, a to je - STRAST.

Počela je veljača, (kazališni) život se već lijepo zahuktao u 2012. godini. Idemo s premijere na premijeru od javnih do privatnih kazališta, a još uvijek nema ni naznaka o tome što će se i kako financirati u ovoj godini. Niti znamo koji će se naslovi igrati, ni kada ni tko će raditi. Ništa. Nepoznanica. A naravno da se ne zna ni koliko će se sredstava dobiti za svaki pojedini program.