Danas ću vam ispričati Priču o Luki.

U sada već "dalekoj" 2020. i 2021. godini najjača misao koja me progonila bila je da djeca ne smiju ostati bez kazališta, bez umjetnosti, mogućnosti maštanja, bez djetinjstva. 

Znala sam da ništa ne može zamijeniti živi susret i nadala sam se da ćemo se što prije vratiti u vrtiće i škole.
U međuvremenu smo pokušavali sve što smo mogli. 
Razmišljala sam kako raditi, kako igrati uživo.

Kad je ograničenje broja gledatelja na javnim okupljanjima bilo 40, u Maloj sceni nas to nije previše zabrinulo, jer naše predstave za bebe i igramo za taj broj ljudi. 
Onda je dopuštenje palo na 20.
A onda je stiglo slavnih 7 kvadrata po osobi i došli smo na mogućnost da nam u kazalište može doći 11 gledatelja. 

Ima li smisla igrati za 11 ljudi? 
Petero, šestero djece? Ne bi li bilo bolje da nas jednostavno zatvore? 

Cijelo sam se vrijeme podsjećala da je svako dijete važno i nadala se da će njima nešto značiti to što sam davala, premda sam se ponekad, zbog situacije i odnosa prema umjetnosti, osjećala kao da je posao koji radim besmislen.

Onda se pojavila jedna Jana. 
S mamom je doputovala u Malu scenu iz mjesta udaljenog oko 50 kilometara od Zagreba samo da me vidi i upozna uživo nakon mog buljenja u kameru (svakodnevnog pričanja priča online) za koje, zapravo, nisam vjerovala da imaju previše smisla. 
Nakon toga se pojavila jedna Mara koja je sa sobom donijela više od 70 crteža iz svake moje online priče.
Pojavilo vas se mnogo: Lota, Buga, Lobel, Emanuel, Rahela, cijela ekipa.

A onda se, kao „šlag na tortu“, pojavio jedan Luka.

Počelo je s crtežima priča ispod svakog mog videa. 
Onda su mi u inbox počela stizati njegova videa.
Prvo mi je objašnjavao crteže.
Onda mi je krenuo pričati svoje priče. Viceve. 
A onda? 

Onda se dogodilo čudo koje mi je vratilo vjeru u kazalište, bacilo me na koljena i još jednom dokazalo da je kazalište nužno. 
Ma ne nužno, najvažnije na svijetu!
Da nije "dodatak" životu, nego da svako dijete mora, jednostavno mora, imati pristup kazalištu. 
Luka je došao pogledati predstavu Priča o oblaku.
Vrlo brzo, već nakon samog početka predstave, shvatila sam da sve zna napamet.
Do kraja predstave je usporedno sa mnom govorio tekst.
To me oduševilo.

To isto poslije podne stižu mi fotografije: Luka je sa svojim mlađim bratom napravio svoju verziju scenografije moje predstave. 

Već me to šokiralo, jer je izgledala prekrasno, nimalo površno ili kao "za igru".
Zatim su mi stigle dvije snimke.
Njihove verzije predstave. 
Obojica su odglumili svoju. 

Ono što je bilo apsolutno nevjerojatno, rekla bih genijalno, bilo je to da me Luka nije oponašao.
Ne! 
On je znao cijeli tekst, ali dodavao je svoje rečenice.
Izmaštao je svoje dijelove priče.

Bila sam u potpunom šoku da je dijete sve to zapamtilo, sve to glumio svojoj obitelji! 
Luka je bio potpuno u predstavi, ozbiljan i posvećen.

I u toj nevjerici, stigao i je video zbog kojeg sve ovo pišem. 
Snimka Lukine izvedbe u vrtiću. 
Luka priča Priču o oblaku svojim prijateljima. 
A oni slušaju pozorno, reagiraju.

Drži se Luka i dalje svoje verzije i priča, glumi. 
Putuje sa svojim Oblakom.
Gledam kako mi Luka, taj maleni dječak s kojim sam uživo progovorila jedva pet rečenica, ispunjava najveću želju. 

Djeca su dobila kazalište. 
Uživo, u vrtiću, bez maski, bez straha, bez distance.

Ja, mi kazalištarci, nismo mogli k djeci, ali Luka je mogao! 

A on, bez straha, samouvjeren, smiren, ozbiljan prekrasan, vraćao je kazalište u život i život u kazalište.
Hvala ti, Luka, i onda i sada 🥰!

Dođite ovaj vikend u Malu scenu na Priču o oblaku!
14. 2. (subota) u 10:00 i 11:30 sati
15. 2. (nedjelja) u 11:00 sati

Zbog bolesti glumca neće se izvesti predstava Priča o snovima, već predstava Priča o oblaku, u izvedbi Ivice Šimića.
Predstava je namijenjena istoj dobnoj skupini djece (18 mjeseci – 4 godine).

Veselimo se vašem dolasku, a možda i nekoj vašoj inačici naše priče. 🥰

Vaša Buga 🎭