11.07.

11.07.

Zašto analogno kazalište?

Kazalište može biti raznoliko ogledalo. Ono doslovno ili onakvo iz izreke "oči su ogledalo duše". A ja bih rekla - kazalište je ogledalo duha čovječanstva.

 

A duh se ocrtava u igri. U emociji. U pogledu u tuđu dušu kroz njegovo oko bez barijere između. 

 

Često čujem rečenicu - povezaniji smo kao nikad, a nikad usamljeniji.

 

Buljimo u ekrane na svakom koraku. Online sastanci, online nastava, online edukacija, online druženja. Ekrani na cestama s reklamama, ekrani u autima, ekrani u kafićima.

 

Pa se pitam - na mjestu gdje se odvija čista, neposredna međuljudska komunikacija; na mjestu gdje mašta živi, na mjestu koje nam dopušta najosjetljivi čin - osjećati - treba li nam na takvom mjestu ekran? 

 

Ta svjetleća barijera, ta distrakcija, ta prepreka koja opet stane među nas? 

 

Nakon cijelog dana gledanja u ekran, jesmo li sigurni da želimo doći u kazalište i tamo ponovo ugledati - taj isti ekran? Te iste žice? 

 

U hram igre dovesti ono što igru otupljuje? U hram osjećaja dovesti ono iza čega toliko često osjećaje skrivamo? 

Sigurnost kazališnog mraka razbiti plavim svjetlom umjesto iskrom? 

 

Analogno kazalište možda jest tradicionalno. Ali analogno kazalište nije zastarjelo.

Analogno kazalište ostat će zadnje na barikadama ljudskosti. Ono će ju obraniti. 

 

Kazalište nije isključivo. Pa je tako i kazalište koje uključuje digitalni svijet - nužno. Važno. Preispituje, prenamijenjuje, kritizira i potiče.

 

Ali na kraju dana - tražimo čistu povezanost. A to nam može dati samo - analogno kazalište. 

 

I tako ćemo mi nastaviti i u sljedećoj sezoni.

S vjerom u igru. S nadom. I s najvećom od svih - s ljubavi. Prema kazalištu, vama. Ljudskosti.

 

Hvala Vam na ovoj divnoj sezoni iza nas.

 

I veselimo se svemu što nam slijedi i što ćemo podijeliti s vama.

 

Bez barijera. Bez tehnologije. Neposredno. Iskreno. Zaigrano. Riskantno. Prepoznatljivo drugačije. 

 

 

NA VRH