O gledanju

O gledanju

 

O gledanju

23. siječnja 2020.

Susret s umjetnošću osnovno je pravo i potreba svakoga čovjeka. Umjetnost je i nastala iz ljudske potrebe za izrazom, za ekspresijom. Potrebom „običnog“ čovjeka da se izrazi i ostavi trag, ne nekakvog formalno obrazovanog umjetnika. Umjetnik živi u svakome od nas i izražava se na onaj ili ovaj način, ne samo kroz ono što se danas službeno naziva umjetnošću. Slaganje tanjura, priprema hrane, svaka frizura, odabir fonta, način pisanja i najobičnijeg dokumenta – sve su to načini koje koristimo da izrazimo sebe i tako izražavamo svog unutarnjeg umjetnika.  Osim toga, mi ljudi imamo konstantnu potrebu za lijepim, stalno uljepšavamo ne samo sebe već i okoliš u kojem boravimo. Umjetnici žive u svijetu ljepote. Umjetnici žive i za ljepotu ili u borbi s njom, pokušavajući je razotkriti i ogoliti, doći do srži toga što znači biti čovjekom. Ljudi isto tako imaju potrebu gledati. Promatramo druge i svijet oko sebe konstantno. Volimo zavirivati u tuđe živote, znatiželjno presluškujemo u tramvaju tuđe razgovore (barem ja, svakakvih se zanimljivih priča tu čuje), slušamo pjesme o tuđim ljubavima kao da su naše, gledamo priče o tuđim životima uvijek nekako ili pronalazeći sebe makar i u najmanjem elementu ili se pak diveći (pozitivno i negativno) onome što je toliko udaljeno od toga tko mi jesmo. Voajerizam je u prirodi čovjeka jer biti dio društva je u prirodi čovjeka. Isto tako nam je prirodno i željni smo dijeliti iskustva. Osobito mala djeca. Kada nešto dožive žele ispričati svima, osobito svojim najbližima. I skok u lokvu može biti najveća avantura ako njih pitate. Smatram da je kazalište za djecu dužno biti u stanju pružiti iskustvo svima, i velikima i malima, kako bi imali još jednu zajedničku priču, povezali se na još jednoj razini, doživjeli nešto zajedno, čudili se zajedno, istraživali zajedno. Bili ljudi zajedno. Dijeleći jedni s drugima što to znači biti čovjekom, što za svakoga od nas znači biti živ, živjeti život i zajedno otkrivati čuda koja nas okružuju. Ono što me žalosti često jest primjećivanje da ljudi misle da je gledanje u kazalištu pasivan čin. Da zapravo naplaćujemo mjesto na kojem sjedite. U svakodnevnom životu volimo biti aktivni gledaoci, pa čak nas i filmovi vrlo lako „hipnotiziraju“, uvuku u svoj svijet makar bili i animirani – „za djecu“. S kazalištem je nekako druga priča. Ako je predstava za djecu, imam osjećaj da su odrasli ponekad skloni isključiti se. Sjesti na sjedalo koje su platili i zaista zapravo platiti sjedenje na sjedalu. Čekajući da prođe vrijeme. Zatvoreni za mogućnost aktivnog gledanja, igranja s nama i sa svojom djecom. Volim ići u kazalište i gledati ga kao dijete. Dopustiti onom djetetu u sebi da se probudi, ushiti. Pa makar jer vidi kako se druga djeca zaigraju i udube i pokušati uvidjeti čemu i zašto se ja više ne čudim. Kazalište nam pruža sve ono za čim toliko žudimo ponekad u privatnom životu – zaviriti u nečiji tuđi život, biti blizu nekom problemu bez da moramo imati rješenje, igrati se i čuditi najobičnijim stvarima, podsjetiti se da ništa nije obično oko nas. Ej, pa mi smo živi! Sljedeći puta kada odete u kazalište, nemojte plaćati trošenje sjedala. Platite zajedničku igru. Platite da možete vidjeti iskricu u očima svog djeteta i biti tamo da je s njim podijelite, da se možete čuditi kao da je prvi put da vidite vodu koja se pretvara u paru ili svjetlost koja se pojavljuje i nestaje. Dođite i čudite se, volite život s nama. Pa makar i ležali na podu, nama je stvarno svejedno.

<< povratak na blog

NA VRH