Kada te pitaju - zašto ples?

Kada te pitaju - zašto ples?

 

Kada te pitaju - zašto ples?

13. studenog 2019.

 

Nekidan sam krenula iz kuće ranije nego obično – u 7:30 morala sam biti kod zubara. Pripremam se za dan kao i inače – kava, doručak, šetnja sa psom, uzimam različitu odjeću za različite probe, različite bilježnice s različitim bilješkama… Sjedam na bicikl, očekuje me put od nekih desetak minuta, oblačim kabanicu jer lagano kiši i spremna sam za svoju kratku vožnju biciklom u kojoj obično udahnem zraka i boja prije nego što se zatvorim u dvoranu i krene onaj “odrasli” dio dana. Odabirem Vukovarsku kao svoju rutu obzirom na to da moram stići od Trešnjevke do Kruga. U trenutku kad sam postala sudionicom prometa odjednom postajem i dio kaosa, žurbe, mržnje među pješacima, među vozačima, među svim živim bićima koja vrlo odlučno i bez kompromisa žele stići onamo gdje su traženi; tu se uključila i negativnost sivog asfalta i kiše, stiska s vremenom, moju glazbu na slušalicama nadglašavaju zvukovi semafora i trube automobila. Moj udisaj zraka i boja prije početka dana odjednom je postao borbom za preživljavanjem i surfanje između vozila i ljudi.
Stigla sam kod zubara, stigla sam i na probu poslije i na još jednu poslije – ali sve to ljuta, živčana, anksiozna, pomalo histerična iako sam kod kuće bila spremna za dan ispunjen stvarima koje najviše volim.

. . .

Donedavno bih izbjegavala pitanje „čime se baviš“ jer je moj odgovor „suvremenim plesom“. Bilo mi je neugodno objašnjavati, pokušavati suvremeni ples uspoređivati s nekom drugom vrstom plesa da bih svom sugovorniku približila sliku o toj umjetnosti, bilo mi je neugodno odgovarati na pitanja od čega živim ili što mi je pravi posao... Pretpostavljam da s vremenom odrasteš, tvoja profesija postaje dijelom tebe, ljudi s kojima je dijeliš postaju vrlo važnim osobama u tvom životu… i onda odjednom prestaje biti neugodno odgovarati na bilo kakva pitanja. A i shvatila sam još nešto: za mene nema bolje stvari od plesa (mogu ga usporediti jedino s osjećajem kad odeš na more u proljeće, a negdje u šumi, u prirodi te zapuhne najnježniji miris ljeta)!
Odabrala sam ovu profesiju jer me učinila osobom koja sam danas, naučila me odnositi se prema ljudima – od fizičkog kontakta do svih ostalih, naučila me dijeliti prostor s drugima kao i snalaziti se u njemu. Naučila me ušutkati kad treba, naučila me progutati „najbolju ideju ikad“ jer sad možda nije najbolje vrijeme za to, naučila me dati priliku drugima i tako upotpuniti sebe i svoju umjetnost, naučila me cijeniti sve druge profesije i diviti se tuđim vještinama, naučila me kako pasti i kako brinuti o svom tijelu, naučila me da nekad sjednem sama sa sobom i poslušam što želim jer je sve tu negdje u tome divnom tijelu.

Zato mi je na neki način drago da sam tog dana u Vukovarskoj osjetila nervozu, anksioznost i ljutnju jer mi je to potvrda da sve iz vanjskog svijeta prolazi kroz nas i djeluje na nas i da sam to dopustila. Samo treba pronaći neki svoj put kako to dopustitimoj put je ples!

<< povratak na blog

NA VRH