O snovima

O snovima

 

O snovima

15. listopada 2019.

Iznimno sam ponosna na nešto što zna iznimno nervirati i iritirati ljude oko mene, a to je da sam “djetinjasta”. Mnogi me pitaju u koji razred srednje škole idem (osim ako se jako ne potrudim uz pomoć štikli i šminke izgledati starijom), pa kad im kažem da sam ne baš jučer završila fakultetsumnjičavo me gledaju. Osim što volim skakati i ludirati se, plesati kad god stignem, biti glasna i vesela, volim i sanjati. Ne samo ono kad sklopiš oči pa sanjaš. O ne. Ja sanjam otvorenih očiju. I čak naivno vjerujem da su moji snovi mogući. Djeca sanjaju lude snove, zamišljaju svoju budućnost i vjeruju da što god požele, to i mogu ostvariti – od toga da budu liječnici, astronauti, policajci, glumci, pa sve do princeza, sirena, supermena i letećih ljudi, djeci se ništa ne čini nemogućim. Pa tako i meni. Ponekad mi se uključi “odrasli” kliker koji me uvjerava da bih morala malo više čitati vijesti, spustiti se na zemlju, biti ozbiljnija i realnija. Ali gasim ga uglavnom vrlo uspješno. Zašto vam sve to pričam? Snova imam nekoliko. Jedan je od onih velikih da svako dijete u Hrvatskoj, pa tako i u svijetu, doživi kvalitetno kazališno iskustvo prije prvog razreda osnovne škole. I ne samo to. Da je kazalište dio društvenog života svake osobe i da se to podrazumijeva. Zvuči nemoguće, zar ne? Možda. Ali ja vjerujem u kazalište. Toliko sam puta otišla u teatar i izišla promijenjena. Puna nadahnućapa i suza, obraza bolnih od smijeha. Ponekad i puna gnjeva. Da, i toga. Ali svaki put  ispunjena životom! U mraku kazališta sve je dopušteno. A najviše od svega  dopušteno je sanjati. O sebi, svom životu, budućnosti, promjenama. Vjerovati u neki drugi svijet koji je pred vama za koji racionalno znate da ne postoji  i to je san. Ostaviti sve što morate, imate, jeste, bili ste, bit ćete i samo sanjati sa svima oko vas. I zato vjerujem da je moj san moguć. Jer kad jednom otkrijete čaroliju sanjanja u kazalištu, vrlo ćete se brzo htjeti vratiti natrag. Sigurna sam. I zato i moj san o kazalištu za djecu. Jer danas se svi žure odrasti. S čime dolazi i prestanak sanjanja. A kazalište to usporava. onda posredno možda i omogućava svijetu da ima više sanjara. Više djece. Više radosti. Više inovatora, više smijeha, više ljubavi. Pa bi se možda moglo dogoditi i da nam snovi postanu stvarnost. Ali bez kazališta  skoro pa nemoguće.

Vjerujem da je kazalište rješenje. Da se sa kazališne pozornice mogu raspraviti svi problemi, sve nedoumice, razriješiti svađe, pomiriti nepomirljivo. U kazalištu možete zaboraviti sebe, druge, svoje probleme, primiti nečije druge, smijati se kada mislite da se nikada više nećete smijati i plakati kako već dugo niste plakali. Sanjam da će se svugdje raditi kazalište ne radinovca, komercijale, reklame, nego kazalište koje doprinosi, liječi. Sanjam da će svaki čovjek voljeti kazalište. Ne svako kazalište, ne svaku estetiku. Ali da će svatko pronaći svoj kanal, svoje kazalište. Sanjam da kazalište može promijeniti svijet. I sanjam da ja, mi, vi, možemo biti dio toga. Sanjam da ne moramo gledati predstave koje ne govore ni o čemu i prenose neku davno ispričanu priču koja ništa ne znači. Sanjam da nasako gledamo i takve predstave, one barem ispune ljepotom. Onom ljepotom koja nas nosi još dugo.

Kada nakon predstave djeca ostanu u kazalištu igrati se sa svime što su vidjeli, vi vidite da oni vjeruju. Oni se potpuno otisnu u novi svijet koji smo im podarili, prihvate ga i postanu dio njega. Oduševim se kada se roditelji, odrasli, pridruže toj igri, povjeruju makar na tren, da zaista svi zajedno jesmo u nekoj drugoj stvarnosti, u stvarnosti u kojoj smo opuštenija, veselija, razigranija verzija sebe. I vjerujem da taj kratki trenutak odnose sa sobom i on ostaje živjeti u njima. Sanjam da je tako.

Sanjam da je svijet lijep, a da ga kazalište čini još ljepšim. Sanjam da je sve moguće.

Sanjajte sa mnom, možda se i ostvari.

 

Vaša,

 

Buga

<< povratak na blog

NA VRH