O odgovornosti ili kako sam prvi put slagala sezonu Male scene

O odgovornosti ili kako sam prvi put slagala sezonu Male scene

 

O odgovornosti ili kako sam prvi put slagala sezonu Male scene

9. rujna 2019.

Kada sam imala pet godina, molila sam, gotovo preklinjala svoje roditelje da mi daju glumiti na pozornici Male scene. Sjedila sam na svim probama, davala upute svojem tati kako da režira predstave i organizirala i šefovala kome god sam stigla oponašajući svoju mamu. Kada sam prvi put dobila ključeve Male scene i zadatak raditi na blagajni u subotu ujutro, sama, bila sam sebi kraljica. Kada sam napokon došla na pozornicu Male scene (pred publikom, bez publike sam na sceni bila gotovo svakodnevno – ako sam napisala zadaće), plakala sam dobar dio vremena nakon predstave od uzbuđenja i sreće. Ono na što nisam računala i čega nisam uopće bila svjesna jest odgovornost koja dolazi sa svim tim mojim snovima. Ove godine prvi puta sam ja bila ta koja je odlučivala što će se igrati u Maloj sceni sljedećih nekoliko godina. Niotkud. Još jučer sam se samo igrala da sam glavna, sad je to trebalo i biti. Stojim jučer u dvorani našega kazališta, gasim svjetla i mislim koliko je zapravo čudno da jedna obična oveća soba, s malo uzdignutim podom, crvenim sjedalima i nekoliko reflektora nosi sa sobom toliko ogromnu odgovornost, koje sam postala svjesnom tek nedavno. Što staviti na taj povišeni pod? Koju priču ispričati, a da nešto znači, nešto donese, ispuni nekomu život, potakne na razmišljanje? Kad ne znaš što bi, nekako ti uvijek misli skrenu na lektiru. To je najlakše, zar ne? Prodavat će se, poznata je priča, s nekim razlogom je svi moraju čitati, pa zašto je ne bi i gledali. A zašto bi? Naučila sam da nas uvijek mora pratiti osjećaj odgovornosti i pitanje – što propitkujemo? S kojim će mislima ljudi izići iz našega kazališta? Što želimo reći? Ako i postavljamo lektiru, mora postojati neka jača motivacija od – prodavat će se. Nekidan je jedna mama došla kod nas s malenim djetetom koje je bilo nestrpljivo da vidi predstavu, a ona mu je rekla da malo pričeka – “Evo sad će doći vuk!” Samo što vuk nikada nije došao. U Maloj sceni vidjet ćete vuka (ako još niste, možete ga sresti u našoj predstavi „Muka malog vuka”), ali mogao bi vas razočarati. Jer kod nas ni vuk nije više što je nekad bio. Kao što sam već napisala u prvom postu, kad jednom vidite izbliza kako kazalište može promijeniti dijete, ali i odraslu osobu, i koliki utjecaj može imati, onda vas odjednom obuzme ogroman osjećaj odgovornosti. Ali i straha. S kojom će to porukom naša publika izići iz naše dvorane? Hoće li imati uopće ikakvu misao, ili će se dogoditi ono najgore u kazalištu – dosada? Hoćemo li ih potaknuti na razmišljanje i pomoći odgajati djecu, mlade, ljude koji će pridonositi društvu, razmišljati i promišljati život i svoje postupke ili ćemo mi pridonijeti raspadu i zaglupljivanju tog istog društva? Kakve se poruke šalju s pozornica? Ne mislim nužno na pouke. Šaljemo li s pozornice poziv na akciju, razmišljanje, ili na isprazno buljenje i ponavljano programiranje? Pa i samim odabirom programa šaljemo poruku. Hoćemo li ići putem – evo vam, publiko, nešto što već znate pa svi zajedno ostajemo u zoni poznatoga, zoni komfora i nema straha, ili ćemo svi zajedno ići u nepoznato. Pa ćemo možda i pogriješiti. Možda ćemo napraviti lošu predstavu. Možda je nitko neće razumjeti. Možda će čak biti i dosadna. Ali probali smo i za sljedeći put znamo bolje. Da se razumijemo – nema ništa loše u onome poznatom. Samo je pitanje zašto ga odabiremo. Jer se bojimo onoga drugog ili nam to poznato ima još nešto reći? Naravno, uza sve to pojavi se i pitanje osobne odgovornosti. Tko sam ja da donosim ovakve odluke i govorim ovakve stvari? I uhvatim se da pomislim – otkud mi pravo uopće? Ali evo, izlazim i ja iz svoje zone komfora i igranja da sam glavna i preuzimam odgovornost. Ponekad ne znam odakle mi se pojavi ideja. Ono nešto u sredini tijela samo mi kaže – ajde. Nadam se da je to doista intuicija, a ne samo glad! Ovih dana ispisujemo neke administrativne stvari i moramo objasniti predstave koje planiramo izvoditi. A ja ne znam što napisati jer imamo zasad samo ideju, koja može ići u tisuću smjerova. I na kraju biti nešto potpuno deseto od prvotne ideje. Ali znamo da neće biti poznato i da će biti izazovno, ili dirljivo, ili neočekivano, ili jednostavno drukčije. Ne zato što ćemo to nametnuti jer mora biti drukčije. Nego zato što želimo ići u nepoznato i sa sobom povesti svoju publiku. Prijeći prag straha i istraživati, poticati, dotaknuti. Odrastala sam uz stihove genijalnog Stephena Sondheima, koji u svome vječnom mjuziklu „Into the Woods” (hrv. „U šumu sad“) kaže :

 

Careful the things you say

Children will listen

Careful the things you do

Children will see

And learn...

Careful the tale you tell,

that is the spell.*

 

Vjerujem u to. I zato preuzimam odgovornost i rizik da na scenu postavljamo izazove, nove naslove, nepoznate i još neispričane priče. Jer ako ništa, barem znam što ne želim da djeca kod nas vide da činimo i govorimo i po tome uče. I kad me uhvati strah i onaj „sindrom uljeza”, sjetim se citata Erin Hanson: „Što ako padnem? Ali, dušo moja, što ako poletiš?”

 

Hoćemo li poletjeti zajedno?

 

*Pazi što govoriš,

Djeca će slušati. 

Pazi što činiš,

djeca će vidjeti i učiti. ...

Pazi koju priču pričaš,

to je čarolija.

(prijevod autoričin)

<< povratak na blog

NA VRH