Nema života bez piva – iliti o sponzorima u sportu i kulturi
Nema života bez piva – iliti o sponzorima u sportu i kulturi
19. srpanj 2011
originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Država smo u kojoj su središnje informativne televizijske
emisije najgledaniji programi.
A u sklopu informativnih emisija eto nam i sportskog bloka koji
(na javnoj televiziji) traje skoro kao pola Dnevnika. Na prvome je
mjestu nogomet (a što bi drugo bilo!), a onda idu ostali sportovi
razvrstani prema medijskoj "težini" od rukometa, tenisa, skijanja…
sve do kvartovskog natjecanja u pikulanju. Iliti do "sitne
boranije", kako bi u sedamdesetima rekao moj omiljeni profesor s
Akademije.
Vjerojatno ste primijetili da je za kulturu rezervirano
neusporedivo manje mjesta nego za sport pa se u središnjoj
informativnoj emisiji uglavnom spominju velika državna događanja, a
kulturna "sitna boranija" getoizirana je u emisijicu "Vijesti iz
kulture". Izvan udarnih termina. Dakako.
I tako, baš nekidan, kad se već cijela nacija tresla od
uzbuđenja što će na novoj, i to plavoj travi (!) u Maksimiru Dinamo
ponovno pokušati dosegnuti "proljeće u Europi", iz drugog po
veličini nogometnog kluba izvijestili su nas da su dobili
novog sponzora. Proizvođača piva. Za promjenu… Trajalo
je to predstavljanje sponzorskog ugovora otprilike koliko i vijest
o tome da će nas za dvije godine primiti u EU.
Saznali smo i to da na dresovima igrača nećemo gledati logo
tog popularnog piva (tu sam pala u depresiju). Bez obzira na tu, za
sve nas uistinu bolnu vijest jer je gledati logo na dresu
nogometaša pravi melem za oči, cijeli će klub u narednome razdoblju
postati hodajuća/trčeća pivska reklama. Hoće li i iz nogometne
lopte teći pivo kad ju se dohvati iz voleja na oduševljenje cijele
Dalmacije, nisu rekli. Niti hoće li se
nogometaši, kad se pred jutro budu vraćali u svojim beemvejima iz
noćnog života, osvježavati istom pivskom markom. To valjda spada u
poslovnu tajnu.
Ma navikli smo već na to da nam je pivo važnije i od majčina
mlijeka, a nogomet od kazališta. Čak više i ne reagiramo na
seksističke, a i nasilničke poruke kojima obiluju mnoge reklame za
"tekući kruh", kako mu od milja tepaju. Pivo i nogomet imaju
posebno mjesto u našim
životima pa im se može progledati kroz prste, zar ne?
Ali sponzorima u kulturi, pa tako i u kazalištu, ne samo da se
ne gleda kroz prste, nego se pomno prati da se slučajno lukavi
sponzor ne bi provukao i tajno se reklamirao kroz neku predstavu!
Medijska kontrola "sponzorskih uljeza" u kulturi sve je veća pa ih
u današnje vrijeme objavljuje tek tu i tamo neki internetski
portal.
A o tome da biste mogli u središnjem dnevniku javne televizije
vidjeti potpisivanje sponzorskog ugovora velike tvrtke s nekom
organizacijom koja proizvodi kulturu - možete samo sanjati. Još se
uz koji državni festival uspije prošvercati glavnog sponzora, ali -
tu je priči kraj.
Kako promijeniti ovaj odnos? Razmišlja li netko o tome ili je
ipak netko potajno odlučio da nam kultura nije potrebna pa ju pušta
da se snalazi kako zna i umije?
Dok ne nestane.
Jer ne zna.
Vraćam se vremeplovom 15 godina unatrag kada je prvi put donesen
zakon koji je trebao poticati sponzoriranje u kulturi i iz kojeg se
trebao razviti sustav olakšica. Sve je bilo mišljeno ne bi li se
država, ali i lokana i regionalna samouprava malo odteretile od
financiranja kulture, a usput potaklo bolje povezivanje kulture i
gospodarstva. Po uzoru na neke uređenije sustave.
Sporta u tom zakonu iz 1996. godine - nije bilo. No, ubrzo se
shvatilo da je to izostavljanje velika pogreška i da je zapravo ova
država
kroz stoljeća opstala zahvaljujući sportu (ponajprije nogometu),
ne kulturi, pa se nepravda promptno ispravila.
E, sad, našli su se sponzori pred Sofijinim izborom, financirati
nogomet ili neku izložbu ili kazališnu predstavu! Stvarno je bilo
teško odlučiti!
Bez obzira na to što i najmanje hrvatsko kazalište ima više
gledatelja po sezoni od slavnog nam Dinama.
Onda je početkom tisućljeća došla nova vlast koja je pokrenula
kampanju ulaganja u kulturu. Da pitate danas bivšeg ministra Vujića
o toj temi zasigurno bi vam rekao da je napravio kopernikanski
obrat u tom području… Nabolje, dakako. Pitate li mene -
rezultat je bio čist promašaj.
Bivšem ministru nitko nije objasnio da sponzorstvo i donacija
nisu jedno te isto. Pa se on vjerojatno i danas čudi zašto
kulturnjaci ne padaju u nesvijest od sreće kad ga vide…
A danas?
Svi misle da je sve je po starom, odnosno, da postoje olakšice
za donatore, ali ne postoje nikakve olakšice za sponzore u kulturi.
I da gore za kulturu i ne može jer - tko će ti dati novac ako ga ne
možeš reklamirati? A donatore, prema zakonu, ne možeš.
Nećete vjerovati, ali uvijek može gore!
Dolaskom krize prije tri godine većina sponzora i donatora
gotovo je preko noći prestala podupirati kulturu jer su im
proračuni bili smanjeni pa je, kao i uvijek, "nadogradnja" prva
došla na udar rezanja. Logično, valjalo je preživjeti krizu i stoga
se ulagalo samo u nužno za opstanak.
A kultura, za razliku od nogometa, nije nužna za opstanak. A i
sve se manje reklamiraju kulturni događaji pa se i sponzorima sve
manje isplati investirati novac.
Prva je na udaru bila, dakako, neovisna kultura, ali nije lako
ni onoj javnoj. Osobito otkad se uveo sustav "riznice", što znači
da se sav novac jednog grada za sve institucije (pa tako i
kazališta), slijeva - na jedan račun. Dobro, pitate se, pa kakve to
veze ima? Jedan račun za sve, pa što? E, da, ali i sredstva
sponzora idu na taj isti, jedan račun bez obzira na to za koji su
program namijenjena. Pa se novcem koji je sponzor namijenio za
određeni program u kazalištu može popravljati i - lokalna
kanalizacija! Zvuči nevjerojatno?
No, sva sreća pa se u Hrvatskoj zakona rijetko tko pridržava pa
većina javnih kazališta, premda im to zakon nalaže, nije prešla na
sustav riznice i dalje imaju svoje žiro račune. Dakako, ima i
gradova "štrebera" koji se drže slova zakona ko pijan
plota, pa su u tim sredinama - nastali veliki problemi.
Sponzori (logično) više ne žele ulagati novac jer nitko ne zna gdje
će on završiti. I samo se potpuno neupućeni i nesvjesni lokalni
političari čude što su očekivana sponzorska sredstva drastično
smanjena.
Ali ipak, svi su troškovi javnih kazališta ionako pokriveni. To
što je ukinuto svako poticanje da se naprave bolje predstave koje
će gledati više gledatelja - koga briga. Dapače, manje posla i
odgovornosti za marketinške službe, umjetnike, menadžment… Živjela
uravnilovka!
I vratimo se početku.
Od povezivanja nogometa i pivske industrije nismo dobili više
boljih sportaša/nogometaša, ali smo zasigurno dobili više
muškaraca s velikim trbusima koji u ove ljetne dane ponosno šeću
svoje ponose (bez majica) po obali.
Ali ćemo zato od nepoticanja sponzoriranja kulture dugoročno
izgubiti - jako puno.
Omamljeni pivom, to ionako nećemo primijetiti. Ni mi ni naša
djeca. I bit će nam svejedno, neće nas biti pa nećemo morati
gledati to da smo svi postali umjetna plava trava (zaborava)
okupana u pivu.
<< povratak na blog
Ostavite komentar:
- Name:
- Email:
- Website:
- Comment:
-
-
-
top