Ring ili okrugli stol?
Ring ili okrugli stol?
7. studeni 2011
originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Vratih se iz Rijeke.
Ovih se dana tamo događa 16. po redu Revija lutkarskih
kazališta u organizaciji Gradskog kazališta
lutaka iz Rijeke, a u sklopu službenog programa bit će
predstavljeno 14 predstava iz Hrvatske i inozemstva.
U Rijeku sam otišla sudjelovati na okruglom stolu pod imenom "Kuda
ide hrvatsko lutkarstvo". Iz naslova se čini da mi tamo baš i nije
bilo mjesto (ne bavim se kazalištem koje njeguje lutkarstvo), ali
jedna je od ponuđenih tema okruglog stola bila i odnos neovisnog i
javnog kazališta pa vam je jasno što me je povuklo da sjednem u
auto i odvezem se put dragog mi Kvarnera.
Dakle, okrugli stolovi o kazalištu u Hrvatskoj uistinu su
zanimljiva mjesta! Šteta što ih nema više jer pokazuju svu
različitost naših pogleda na posao kojim se bavimo i, dakako, naše
frustracije proizašle iz sustava u kojem radimo i djelujemo. Nekada
su se tematski okrugli stolovi često organizirali, ali premda je
tehnologija bila na neusporedivo nižem stupnju nego danas,
zahvaljujući časopisu "Prolog" koji je u Hrvatskoj izlazio od kraja
šezdesetih do početka devedesetih godina prošloga stoljeća, možemo
i danas vidjeti teme koje su mučile kazalištarce druge polovice
dvadesetoga stoljeća. Ono što također možemo vidjeti jest - na
kojoj je razini bila međusobna komunikacija tada i na kojoj je
danas.
E, tu se uistinu imamo razloga zabrinuti.
Prije nešto više od devet godina u HNK-u Ivana pl.
Zajca u Rijeci tadašnji intendant Srećko Šestan i njegov
(također tadašnji) ravnatelj Drame Zlatko Sviben, organizirali su
dvodnevni okrugli stol/skup koji se zvao "Kuda ide hrvatsko
kazalište". I tada sam bila u Rijeci i svjedočila jednom od
nezaboravnih događaja u našoj novijoj kazališnoj povijesti. Bilo je
to "pucanje" na sve strane! Ma što pucanje - rafalna paljba! Već
nakon pola sata od otvaranja bilo je jasno da se predviđeni dnevni
red neće održati jer nam je (ne)kultura dijaloga bila -
nevjerojatna! Sjećam se da je oko 4 sata ujutro diskusija
nastavljena na terasi jednog restorana u Opatiji te je malo
nedostajalo da sve završi kao što često završavaju diskusije u
talijanskom parlamentu - fizičkim obračunom. Ukratko, spašavala se
glava.
Zbog kazališta.
Gledajući iz današnje perspektive pomalo i žalim za tim danima jer
je ljudima očito bilo jako STALO DO KAZALIŠTA kad su zbog svojih
ideja bili spremni i na mogućnost razbijenog nosa ili dobivanja
"šljive" ispod oka.
I premda je taj povijesni skup u Rijeci iz 2002. izgledao kao
potpuni kaos - osobno ga smatram ključnom točkom početka -
dijaloga. Hm, možda mi je riječ DIJALOG za ovo naše podneblje ipak
preteška…
Upotrijebit ću onda drugu riječ, puniju, višeznačniju, poticajnu -
(raz)GOVOR.
Naš karizmatični bibličar Bonaventura Duda u jednom je svom
izdanju iz 1990. godine zapisao iznimno razmišljanje o toj čudesnoj
riječi koja je temelj komunikacije, a od nje se tvore riječi kojih
je tako malo u hrvatskom kazalištu: RAZgovor, DOgovor, ODgovor,
NAgovor, ZAgovor, ODgovorNOST, SUODgovorNOST, a mnogo su češće one
PRIgovor, IZGovor, NEODgovorNOST.
Za Dudu riječ GOVOR ima najpotpunije, egzistencijalno
značenje.
Što ta riječ znači za nas koji se bavimo kazalištem, danas, u 21.
stoljeću?
I sama riječ KAZALIŠTE u sebi sadrži glagol KAZATI, KAZIVATI.
Kazujemo, govorimo, ali… ima jedan veliki ALI, a to je DA SE NE
ČUJEMO. Dobro, sve teorije govore da je samo 12% onih ljudi koji su
tzv. auditivni tipovi, odnosno, informacije najbolje primaju
slušnim putem.
Druga teorija kaže da upamtimo samo 30% onoga što čujemo. Mnogo
nam više znači ono - što vidimo.
Ali vratimo se mi našem kazalištu.
U njemu ima GOVORA, ali nema RAZgovora, nema DOgovora.
Zato je pak i previše - IZgovora.
Ah, ne bih vam sad mogla nabrojati tko nam je sve (prema diskusiji
na jučerašnjem okruglom stolu) kriv i za što, u ovom našem
kazalištu!
Ma svi su nam krivi, osim nas samih, dakako.
Tko je kriv što je u posljednjih sedam godina s osječke Akademije
izašlo stotinjak završenih lutkara, a prema jučer predstavljenim
informacijama, njih je samo četvero ili petero imalo prilike
potpisati ugovor o radu u poslu za koji su se školovali?
Tko je kriv što nema naznaka da će budućnost donijeti nešto bolje
za te mlade ljude?
Neki misle - krivi su ti mladi ljudi jer radije čekaju u Zagrebu
neku malu ulogu u sapunici, nego što su spremni otići u kazalište
izvan Zagreba i igrati predstave u regionalnim kazalištima.
O, da, ima u tome mnogo istine, ali ipak, mislim da smo više krivi
mi, odrasli, koji smo im ostavili nefunkcionalno i kaotično
kazalište u kojem je poremećen sustav vrijednosti, pa se u
kazalištima (lutaka) ne zapošljavaju školovani i stručni lutkari,
nego glumci koji se nisu uspjeli zaposliti u nekom "pravom"
kazalištu. Dakako, ovo "pravom" znači - onom za odrasle. Jer, Bože
moj, kazalište za djecu ili lutkarsko kazalište nikako ne može biti
PRAVO kazalište!
Moram spomenuti da je na današnji dan u Očevidnik kazališta pri
Ministarstvu kulture upisano točno 100 (sto!) profesionalnih
kazališta/kazališnih družina u Republici Hrvatskoj (prava smo
kazališna velesila!) od čega čak njih 58% od onih aktivnih, radi i
predstave za djecu i mlade! Dakle, u Hrvatskoj je VIŠE KAZALIŠTA
koja rade predstave ZA MLADU PUBLIKU od onih za odrasle! Od stotinu
upisanih kazališta/kazališnih družina njih je čak 70% PRIVATNIH! I
eto nam opet paradoksa: većinski su kazališta u Hrvatskoj
registrirana kao privatna inicijativa i većinska je produkcija
predstava za djecu, a stanje "na terenu" otkriva da je odnos i
struke i šire javnosti u oba slučaja, najblaže rečeno -
diskriminirajuć.
O odnosu javnog i privatnog neću ovom prigodom.
Idemo o odnosu kazališta za djecu i onoga za odrasle.
Kazališta za djecu manje su financirana, rad za djecu (koja su
naše najveće blago, zar ne?) manje se cijeni, slabije je plaćen,
ima manje prostora u medijima/javnosti, opće je mišljenje da za taj
posao treba uložiti manje napora i truda itd.
Pa opće je poznata činjenica da glumci koji rade predstave za
djecu manje jedu, i to iz manjih tanjurića, nose manju odjeću pa im
zato i za kostime treba manje materijala, spavaju u manjim
krevetićima… pa i za scenografiju treba manje novca, a i vozi se u
manjim šleperićima…
Ma baš - mljac!
Sve kao u priči o Snjeguljici i njezinim patuljcima! Naravno,
patuljci su - kazališta za djecu.
Zanimljivo je, na primjer, da taj odnos uspostavlja i sama struka
pa, na primjer, za Nagradu hrvatskoga glumišta, koja je naša
najznačajnija strukovna nagrada, nema nagrade za režiju za
predstave za djecu, a u kategorijama scenografija, kostimografija,
oblikovanje svjetla i sl., nemoguće je naći neko nagrađeno
ostvarenje iz predstava za djecu.
Ima tu još jedan aspekt, a to je da postoji gotovo pa konsenzus
teoretičara kazališta da nam je kazalište za djecu inovativnije i
bolje od kazališta za odrasle!
Ali, tko za to pita?
Idemo dalje: predstava "Slavuj"
Gradskog kazališta lutaka Rijeka koju je režirao Lary Zappia
predstavljat će Europu na sljedećem kongresu UNIME, najveće svjetske
organizacije kazališta lutaka, koji će se 2012. godine održati u
Kini. Ne pamtim kada je neko kazalište za odrasle (zbog izvrsnosti
svoje predstave!) dobilo takvu čast i pohvalu za svoj rad, ali
budući da se radi o kazalištu za djecu, i još k tome lutkarskom,
eh, pa nije to neka vijest koja bi baš bila za naslovnice!
Ne treba se previše uzrujavati, i u mnogim drugim sredinama slična
je situacija, nismo tu jedini. Međutim, da bismo mogli i MORALI
započeti RAZgovor i pokušati postići DOgovor oko temeljnih stvari,
to je sasvim jasno. NEODgovorNI smo prema mladim ljudima koji ulaze
u sustav svojim nekomuniciranjem, zatvorenošću, zatrovanošću,
taštinama, pa sve do toga da mnogi ODBIJAJU stjecati nova znanja i
prihvatiti da vrijeme prolazi, donosi nove spoznaje, vještine,
terminologiju, te da nam valja UČITI ne bismo li održali korak s
vremenom u kojem živimo.
I na kraju, optimizam mi vraćaju dvije mlade osobe koje su
izlagale na okruglom stolu: Maja Lučić koja je diplomirala
lutkarstvo u Bratislavi (sada je viša asistentica na Umjetničkoj
akademiji u Osijeku) te Tamara Kučinović, mlada redateljica koja će
uskoro diplomirati na Akademiji u St. Petersburgu i postati
specijalizirana redateljica za kazalište lutaka. Obje su nam (svaka
na svoj način i iz svoga očišta) jasno i glasno rekle da se ne može
i ne smije stati na pola puta. Nije dovoljno da se 2004. godine
otvorila nova škola u Osijeku (UAOS), potrebno je učiniti mnogo
više od toga da bi se promjene uistinu dogodile. Ili, kako Maja
kaže, čaša je tek - napola puna. Bolje reći - prazna.
A što smo mi (odrasli) učinili?
Umjesto da smo im "poravnali pute", mi im ostavljamo sustav koji
neodoljivo podsjeća na zloglasnu - "balvan revoluciju".
Vjerujem samo u to da će "Majā" i "Tamarā" biti sve više, da će se
paradigma "mi smo najpametniji i mi jedini sve znamo" urušiti sama
od sebe te da će nastupiti novo doba - doba RAZGOVORA I
DOGOVORA.
I tako sam vrativši se iz Rijeke odlučila PROgovorITI o ovoj
temi.
U vjeri da će biti sve više onih koji će htjeti GOVORITI.
<< povratak na blog
Ostavite komentar:
- Name:
- Email:
- Website:
- Comment:
-
-
-
top