Kazalište, otvori se – kazalište, zatvori se!
Kazalište, otvori se – kazalište, zatvori se!
28. studeni 2011
originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Dana 24. studenoga 1860. godine na pozornicu Stankovićeva
kazališta na zagrebačkom Gornjem gradu, usred predstave koja se
igrala na njemačkom jeziku, izašao je (kaže povijest) glumac Vilim
Lesić i rekao: "Od danas će se na hrvatskim pozornicama govoriti
hrvatski jezik!"
I bi tako.
Bilo je to prije 151 godinu. Samo devet mjeseci nakon toga
povijesnog događaja dobili smo i prvi hrvatski kazališni zakon te
time postali jedna od prvih zemalja koja je zakonski regulirala
kazališnu djelatnost.
O tome kakvim se jezikom danas govori na hrvatskim pozornicama
ostavit ću drugima da kažu svoje mišljenje.
A ja ću se pozabaviti onime što je izgovoreno na pozornici HNK-a
u Zagrebu u četvrtak, 24. studenoga ove godine.
U dva smo navrata čuli da se zatvara kazalište KNAP.
Točnije je reći - da NETKO ZATVARA KNAP.
Ali, kako to u ovo današnje vrijeme biva, nakon što je završio
TV prijenos, ova se vrsta aktivizma upućena sa scene - u trenu
zaboravlja. Tek su rijetki mediji napisali koju riječ o zatvaranju
kazališta na Peščenici jer je, naravno, važnije bilo objaviti
kako je tko bio odjeven!
Budući da cijela problematika o situaciji s KNAP-om svekolikoj
javnosti baš i nije jasna, priča bi mogla pasti u zaborav i prije
nego što je uobičajeno.
Pak sam danas odlučila dati svoj doprinos za očuvanje KNAP-a s
jedne te promjenama sustava s druge strane.
Malo povijesti…
Sjećam se da je dvorana u Centru za kulturu Peščenica ugošćavala
kazališne predstave još u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća.
I kao članica PIK-a, a i kasnije kao (mlada) profesionalna glumica
u ZKM-u, igrala sam ondje predstave. I to često. ZKM u to vrijeme
nije imao svoju dvoranu pa smo na Peščenici ponekad imali i
premijere. Moja je prva profesionalna premijera bila upravo u
dvorani današnjega KNAP-a. Bila je to predstava "Zaboga,
djevojčice" u režiji Dine Radojevića.
Na Peščenici je, dakle, već prije četrdesetak godina postojao
prostor funkcionalno pogodan za izvođenje scenskih i
glazbeno-scenskih djela i potrebnim osobljem. U današnjem
Zakonu o kazalištima ovo je definicija KAZALIŠNE KUĆE,
organizacijskog oblika obavljanja profesionalne kazališne
djelatnosti.
U to je vrijeme na Peščenici radila i poznata amaterska
kazališna družina Gaudeamus koja djeluje i danas.
Dakle, kazalište je već desetljećima važnim dijelom kulturnog
života na Peščenici.
Početkom tisućljeća kazališna je dvorana na Peščenici obnovljena
u lijep i ugodan kazališni prostor te je tamo otvorena komorna
pozornica HNK-a u Zagrebu pod imenom Scena Habunek. Najveća
uspješnica Scene Habunek bila je predstava "Što je muškarac bez
brkova" Ante Tomića. No, kada je 2002. iz HNK-a potjerana,
slikovito rečeno polivena petrolejem i posuta perjem,
direktorica Drame HNK-a u Zagrebu Snježana Banović, program Scene
Habunek počeo se gasiti, a u istom je paketu propao i još jedan u
nizu pokušaja da naša matična nacionalna kuća dobije drugu,
NEOPHODNU, komornu pozornicu.
Dolazi 2005. godina i počinje sadašnja faza kada ravnatelj
Centra za kulturu Peščenica, Tomislav Štriga (diplomirani glumac),
odluči u svom Centru pokrenuti vlastitu kazališnu produkciju. U to
vrijeme na snazi je Zakon o kazalištima iz 1991. (na koji se ionako
godinama nitko ne obazire) pa nitko nije ni razmišljao o tome u
kojem se to organizacijskom obliku obavlja kazališna djelatnost na
Peščenici.
No, 1. siječnja 2007. godine stupa na snagu novi Zakon o
kazalištima koji predviđa da se profesionalna kazališna djelatnost
može obavljati kroz sljedeće organizacijske oblike: kazalište
(ima prostor i ansambl), kazališna družina (ima ansambl, nema
prostor) te kazališna kuća (ima prostor i tehniku, ugošćava gotove
predstave, ali nema vlastitu produkciju, odnosno, nema
ansambl).
Uz to, nakon punih 15 godina zakonodavac se odlučuje (na čuđenje
i nesnalaženje cijele kazališne javnosti) da samo započne poštivati
Zakon koji je donijelo te se u Ministarstvu kulture otvara
Očevidnik kazališta.
Pretpostavljate, sada nastaju problemi.
U početku se nitko nije previše brinuo oko toga što se napokon
primjenjuje odredba o postojanju Očevidnika kazališta jer se
računalo - u Zakonu je bio i prije 15 godina pa nikoga za to nije
bilo briga. Međutim, Ministarstvo kulture odlučilo je na svojim
javnim natječajima dodjeljivati sredstva samo subjektima koji su
upisani u Očevidnik, a isto je, radi uvođenja reda u djelatnost,
preporučilo i lokalnim samoupravama. Od tog trenutka broj
prijavljenih profesionalnih kazališta u Očevidniku naglo raste, a
na današnji dan upisano je čak 101 kazalište/družina, kuća.
Ukratko, kad nas se opali po džepu, držimo se zakona. Kada se
neka odredba ne tiče našeg novca - koga je briga za bilo koji
zakon. A ponajmanje onaj o kazalištima.
E, sada, novi Zakon predviđa iznimno uzak okvir u kojem se
obavlja kazališna djelatnost u Hrvatskoj. KNAP u taj okvir može ući
jedino ako Skupština grada Zagreba donese odluku da ga
formalno-pravno "ugura" u jedan od ova tri oblika: kazalište,
kazališnu družinu ili kazališnu kuću. U formalno-pravno sličnoj
situaciji nalazilo se donedavno i Dječje kazalište Dubrava koje
djeluje unutar Narodnog sveučilišta Dubrava. Skupština grada
Zagreba, na prijedlog Ureda za obrazovanje, kulturu i šport,
izglasala je da će Dubravu uskladiti s postojećim Zakonom o
kazalištima. Međutim, isti Ured ODBIJA predložiti Skupštini da to
isto učini za KNAP!
Trebam li vam reći da ova odluka Ureda nije donesena nakon
detaljne analize? To vam je valjda jasno samo po sebi, osobito ako
ste pročitali dopis u kojem Pročelnik Ureda Ivica Lovrić
argumentira KNAP-u zašto neće predložiti Skupštini da legalizira
njihov status! Jedan od glavnih argumenata jest taj da Grad Zagreb
nema potrebe za još jednim kazalištem, a nema ni sredstava za
financiranje ansambla.
Nema. Svi znamo da novca nema.
Ali stalno zaposleni ansambl ne postoji ni u Dubravi, ne postoji
ni u Velikoj Gorici (Scena Gorica), ne postoji ni u Sisku,
Čakovcu… svugdje gdje je lokalna uprava odlučila legalizirati rad
"svojih" kazališta, odnosno, gdje se kazališna djelatnost obavlja
unutar nekog centra za kulturu/Pučkog učilišta kao ustrojstvena
jedinica!
A kazališna djelatnost u KNAP-u naprosto POSTOJI. I ne treba ju
POKRETATI.
Osim svega, KNAP nije ni tražio osnivanje ansambla, KNAP nije ni
mislio postati KAZALIŠTEM u smislu Gavelle ili Kerempuha, nego je
želio, nakon višegodišnjeg uspješnog rada, legalizirati svoju
djelatnost kako bi se mogao upisati u Očevidnik i samim time mogao
aplicirati na javna sredstva za svoju kazališnu djelatnost.
Da je situacija sa siromašnim okvirom koji nudi sadašnji Zakon o
kazalištima zabrinjavajuća pokazuju i drugi primjeri kao što je
slučaj Teatra Exit koji je "podstanar" pri Centru za kulturu
August Cesarec na Črnomercu, a oba subjekta imaju istog
ravnatelja. Na Črnomercu je, de facto, nastao neki
novi, hibridni organizacijski model, neka vrsta sprege javnog
i trećeg sektora.
Nadalje, mnoga kazališta koja su KAZALIŠTA (HNK u Šibeniku, HNK
u Zadru, INK u Puli, Joza Ivakić u Vinkovcima, kazalište u
Karlovcu, na primjer) imaju ANSAMBL od NIJEDNOG, jednog do dva
glumca/glumice što naprosto ne možemo zvati ansamblom! Ansambl je
(prema Aniću) SKUPINA reproduktivnih umjetnika, umjetnički sastav
glumaca ili glazbenika, obvezno VEĆI OD KVARTETA! Je li jedna
glumica SKUPINA? Jesu li dva glumca - skupina? Je li NULA GLUMACA
skupina?
A jesu li ansambl samo ZAPOSLENI umjetnici na određeno ili
neodređeno vrijeme? Ili možemo pod ansamblom uzeti skupinu
profesionalnih glumaca koji naprosto zajedno rade na nekom
projektu?
Ništa od svega ovoga nije moguće definirati u sadašnjem
sustavu.
I ponavljam po ne znam koji put: HITNO JE POTEBNO MIJENJATI
SUSTAV!
Ne samo radi KNAP-a koji je samo u ovoj godini osvojio 7 (sedam)
nagrada i imao još nekoliko nominacija i koji je uistinu mjesto
kvalitetnog kazališnog života u Zagrebu, nego radi zdravog razuma,
radi zdravlja glumišta, radi budućnosti tog istog glumišta, radi
budućnosti HRVATSKOG KAZALIŠTA.
Naravno da izvan Hrvatske postoji mnogo više različitih
organizacijskih modela, napisano je o tome i neke literature,
postoje eksperti koji razmišljaju o ovoj problematici, ali što se
to koga tiče u našem kazalištu?! Što bi se mi ugledali u nekog
drugog kad smo najpametniji i kad, kao Alibaba, samo kažemo:
"Sezame /kazalište, otvori se!" A onda netko od Alibabine ekipe
kaže "Sezame/kazalište, zatvori se!" Pak - zatvaramo!
E, moj Alibaba, e moji hajduci… Tko će vas zaustaviti?
Čula sam neki dan na televiziji našeg uvaženog politologa koji
je rekao: promjene nakon izbora mogu donijeti oni koji imaju
viziju, koji su odvažni i koji su - BUDALE. Kaže, samo će se budale
upustiti u provođenje reformi jer će sljedeće izbore SIGURNO
IZGUBITI. Dakle, čekaju nas promjene i političko (samo)ubojstvo
onih koji će ih donijeti.
Ili? Što je alternativa?
Tišina i status quo.
Bljak. Užasavam se ove druge mogućnosti.
Dakle, za to sam da prije svega riješimo viziju, pronađemo
odvažnost, a budale ćemo ostati ako ne učinimo još danas prvi korak
k promjenama.
I ako svojom pasivnošću dopustimo da se ugasi jedno živo
kazalište.
P. S. Čovjek uči dok je živ pa sam na ovogodišnjoj dodjeli
Nagrade hrvatskoga glumišta shvatila da se mi svi zajedno ne
bavimo KAZALIŠTEM da bismo radili dobre predstave na korist naših
gledatelja, kulture našega grada, zemlje i nas samih, nego smo,
zapravo, jedna inačica Usaina Bolta: utrkujemo se na 100 metara ne
bismo li POBIJEDILI onoga drugog u "stazi" do nas. Tome me podučio
ravnatelj najvećeg kazališta za djecu u Hrvatskoj kada je, u
ofucanim trapericama na pozornici matične nacionalne kuće i na
dodjeli najveće strukovne nagrade (što god o njoj mislili), izrekao
rečenicu da je baš zadovoljan što je POBIJEDIO drugo veliko javno
kazalište (ZKM) u istoj kategoriji.
Dakle, od sada ide nova strategija: 3, 2, 1, pali i -
trči!!!!!!
Pa tko živ, a tko mrtav.
<< povratak na blog
Ostavite komentar:
- Name:
- Email:
- Website:
- Comment:
-
-
-
top