Prvi odlazak u kazalište

9. rujan 2009

Autorica: Vitomira Lončar, glumica i direktorica kazališta Mala scena

Po učestalosti takvih upita shvatila sam kako prosječan roditelj o ovoj temi može jako malo saznati iz medija, koji su uglavnom puni senzacija i skandala, a o životnim temama s kojima se čitatelji svakodnevno susreću pišu premalo i prepovršno. Pogledate li literaturu o odgoju djece, unutra ćete pronaći sve o tome kako treba odgojiti dijete: kada i kakvu hranu treba početi jesti, kako odijevati dijete za pojedina godišnja doba, koje igračke mu u kojem trenutku nuditi, kada bi dijete samo moglo početi sjediti, hodati, držati žlicu, kada biste ga trebali početi uključivati u neke aktivnosti… Priručnici o odgoju djeteta puni su korisnih informacija koji se tiču materijalnog života, no o kazalištu, izložbama, koncertima, o umjetnosti i duhovnom životu- niti riječi.

Kad bismo pitali psihologe i pedagoge o dobnoj granici, oni bi se dvoumili oko toga u kojoj dobi dijete treba krenuti u kazalište. Reći će vam da je to najranije s tri godine. Tada, u toj dobi, dijete je dovoljno socijalizirano da može doživjeti kazalište i razumjeti sadržaj koji mu se nudi. Uobičajeno je da djeca gledaju predstave u za njih ogromnim kazalištima! Nova kazališta u gradu koja su sagrađena predviđena su za 200, pa čak i 300 djece! Gradonačelnici svečano otvaraju takve prostore, a da se nitko nije zapitao, je li takav ogroman prostor primjeren malom djetetu? Neće li se ono naprosto "izgubiti" u 13. redu nekog ogromnog kazališta i što će, na koncu, dobiti od te predstave? Ne događa li se prečesto da mala djeca vrište od užasa kada se zagase svjetla u kazalištu i kada bučnom glazbom i s velikim lutkama na sceni započne predstava?!

Prvi odlazak u kazalište ostavlja neizbrisiv trag u psihi djeteta i taj bi doživljaj trebao biti ugodan. Taj bi doživljaj trebao ujedno označiti i početak izgradnje osjećanja lijepoga u djetetu te neposredno utjecati na djetetov daljnji estetski razvoj. Ono još ne razumije što se to na sceni događa, kakve to figure i kakvi to oblici prolaze ispred njega i zašto. Takvom djetetu, otvorenom, ranjivom, malom, dolazimo mi, glumci, ne bismo li ga zabavili svojim nastupom. Obično oblačimo šarene kostime, veselo plješćemo rukama i pozivamo i njih da s nama plješću i pjevaju, smijemo se jer je djetinjstvo veselo, a kazalište bi trebalo odražavati tu radost. O kako griješimo već u prvom susretu! Dijete ne zna što je to zabava, a kamo li što je to kazalište. Njemu je sve realnost, život, sve je izvan kategorija što ih prikazivačke umjetosti sa sobom nose. Sve je stvarno, pa tako i ta lutkica koja ispred njega prolazi i taj striček koji tako glasno govori. Kauzalnost svijeta u kojem živimo mi odrasli za dijete od 2 godine ne predstavlja baš ništa. Ono nema ovozemaljska iskustva. Dijete se s najozbiljnijim izrazom na licu čudi svemu što prolazi pokraj njega. Ali dijete ima emocije kao i mi odrasli i samo preko emocija uči o svijetu, ljudima i sebi. Ako dijete u susretu s kazalištem osjeća ugodu, ono počinje identificirati taj osjećaj. Slijedeći puta kada se ponovo susretne sa takvim osjećajem, počet će ga prepoznavati kao "lijepo". O, kakva odgovornost leži na nama koji stvaramo za djecu, ali i na onima koji odlučuju koje i kakve će predstave djeci prikazivati te gdje će ih prikazivati.

Poučeni iskustvom talijanskih umjetnika, a posebno stvaralaštvom uvaženog glumca i redatelja Roberta Frabettija, u Maloj sceni smo 2002. godine odlučili napraviti predstavu za djecu od 1,5 godina na više i razbiti tu famoznu granicu od tri godine, uvjereni da djetetu samo putem umjetnosti možemo pružiti adekvatan duhovni, pa onda i estetski razvoj. Dansko nas je pak iskustvo poučilo da predstavu igramo u malim vrtićkim prostorima za minimalan broj djece, najviše 30. Slijedeća odluka je bila ključna, a to je da scenografiju rade vrhunski likovni umjetnici, akademski slikari Anina Lasta Budor i Robert Budor. Željeli smo na taj način djeci dati estetski doživljaj koji će u njima pobuditi osjećanje lijepoga. Ne mađioničara koji guta žilete ili neartikulirane zabavljače koji pokušaju djecu razveseliti, nego UMJETNIČKO DJELO!

Tako je nastala predstava Priča o oblaku. Glumac i pripovjedač Ivica Šimić oprezno i vrlo tiho, s poda koji je ispod vizure publike, djeci od dvije godine, koja u grobnoj tišini pažljivo promatraju što se to događa ispred njih, priča priču o oblaku koji vodi dječaka u svijet pokazujući mu razne oblike. Oni mali od dvije godine to ne razumiju, ali im se sviđa ta nekakva posebna atmosfera. Scenografija predstave nije šarena, nije «vesela», striček ne pjeva vesele pjemice, pa opet, djeca s ushićenjem dočekuju svako otvaranje kofera i s nestrpljenjem očekuju što će biti u slijedećem. Svakim novim prizorom, otvaranjem novog kofera u kojem je novi svijet, otvaraju se i djeci novi svjetovi. Kada gledaju predstavu u Maloj sceni s roditeljima, djeca sjede oko pripovjedača na jastučićima i s velikom pozornošću prate što se to događa u rukama pripovjedača koji, služeći se malenom rekvizitom, priča priču o oblaku, o pustinji, o džungli, o životinjama, o svijetu koji nas okružuje. Djeca tako uče, stječu nova iskustva, a nakon predstave prilaze maloj sceni i s velikim zanimanjem dodiruju i upoznavaju se s malenim predmetima koje su upravo upoznali kroz priču.

Pedagozi su u početku bili skeptični prema tome da djeca u jasličkoj grupi uopće mogu gledati predstavu u trajanju od 35 minuta. No, nakon prvog "probijanja leda" upravo kod onih pedagoga koji vjeruju našem kazalištu i znaju da ih nećemo iznevjeriti, nastalo je potpuno oduševljenje i eksplozija te male, ali po svemu izuzetne predstave. Na jednoj od mnogobrojnih predstava u vrtićima dijete od 1,5 godine je zaspalo. Nakon predstave, odgajateljica se došla ispričati, ali je rekla kako je zanimljivo da to dijete ima probleme u spavanju i da je ovo prvi puta da je zaspalo u vrtiću. O kakve radosti za glumca! Kakvo ogromno povjerenje koje mu je to malo dijete dalo osjećajući se sigurno u zagrljaju priče koja mu je pričana!

Scenografija "Priče o oblaku" dobila je poziv i bila izložena na Zagrebačkom salonu, predstava je dobila nekoliko nagrada na ASSITEJ-evom festivalu (festivalu najboljih domaćih predstava za djecu i mlade), do sada je odigrana preko 300 puta, a nedugo nakon premijere 2002. godine počeli su stizati upiti za novom predstavom za male bebe. I tako je 2003. nastala "Priča o kotaču", u kojoj Vitomira Lončar najmlađe upoznaje s kotačima i njihovom važnošću za svijet u kojem živimo.

Da zaključimo, vašem djetetu potrebna je umjetnost isto kao i pravilna prehrana i vitamini! No, najvažnije je pitanje: što će vaše dijete gledati u toj dobi?

Nuditi maloj djeci krive sadržaje, gotovo je kontraproduktivnije od toga da mu ne nudite - ništa. Dijete nema kriterije, ne može uspoređivati ono što gleda s nečim drugim jer nema iskustvo. Zato ste vi odrasli tu i važno je da se pobrinete da predstava koju će vaša beba gledati bude - vrhunska. To je važnije za vaše dijete nego za vas, kada birate predstave za odrasle. Dakle, vi ste ti koji će svoje dijete na primjeren ili neprimjeren način uvesti u svijet kazališta, umjetnosti ili u svijet - trivijalne kulture. Zbog toga je, nakon što ste odlučili svoje malo dijete odvesti prvi put u kazalište i upoznati ga s ljepotom kazališnog izričaja, još važnije razmisliti i odabrati kvalitetan kazališni proizvod koji će biti prilagođen djetetovoj dobi i koji neće biti vođen isključivo zabavom i željom za brzom zaradom kazališta.

Odgovornost nas odraslih je ogromna, a nismo je svjesni. Odlukom o tome kada dijete odvesti u kazalište odlučujemo možda o cjelokupnom njegovom razvoju. Trebamo ga odvesti što ranije, ali na ona mjesta za koja znamo da će djetetu dati mir i lijep, ugodan doživljaj.

<< povratak na blog