Kako napraviti predstavu za malu djecu?

9. rujan 2009 naspisao/la Administrator

na primjeru predstave Baukač ili o strahu kazališta Mala scena

Autor teksta: Ivica Šimić, glumac i umjetnički direktor Male scene

Neprestano se pitamo što je primjereno dječjem uzrastu i koja je donja dobna granica za određenu kazališnu predstavu. Pitamo se i o izboru sredstava kojima ćemo pričati priču i kakav će karakter te priče biti. Siguran sam da takva pitanja more i roditelje, ali i pedagoge i odgajatelje u vrtićima kada odlučuju o posjetu kazalištu ili kad pripremaju svoje vlastite predstave i priredbe u vrtićima. Teške su to odluke i odgovorne te je posve razumljivo da se najčešće odlučujemo za ono što je sigurno i provjereno: bajka koju djeca znaju i lutka kao sigurno izražajno sredstvo. Vrlo se rijetko zapitamo zašto radimo kazalište za djecu i što im kazalištem želimo dati. Mi uglavnom mislimo na to kako ćemo djeci ispričati priču, pa se svi naši napori usmjeravaju ka formi, a o sadržaju onoga što predstavljamo vrlo malo razmišljamo.

Kazalište je (kao uostalom i svaka druga umjetnost) komunikacija koja se održava na raznim razinama i u raznim smjerovima, a najviše i najintenzivnije na liniji umjetnik-publika. U kazalištu za djecu ta je komunikacija izraženija nego u kazalištu za odrasle, pa se vrlo često manifestira i u direktnom obraćanju glumaca djeci i razgovoru s njima tijekom predstave. Na taj se način djeca "uvlače" u zbivanja na pozornici i pokušava ih se pretvoriti u aktivne sudionike predstave. Koliko smo samo puta susreli u kazalištu situaciju da glumac pita publiku "Jeste li vidjeli … ?". Onda djeca viču "Tamo je!" Glumac zatim pita "Gdje?", a djeca još glasnije "Tamoooo!"

No, što mi to komuniciramo s djecom i što im to želimo reći sa pozornice? Iscrpljuje li se kazalište za djecu u formi i jednostavnom prepričavanju priča ili ipak s pozornice djeci šaljemo neke poruke? Čime to komuniciramo s njima, jer očito je da djeca, pogotovo ona manja, ne razumiju većinu onoga što im se s pozornice govori? Ako to nije riječ, što je onda? Kako mi to razgovaramo s njima i jesu li povici iz publike i pljeskanje rukama jedini način komunikacije? Što mi to odrasli imamo zajedničko s djecom, pogotovo onom manjom koja još ne znaju niti sjediti? Koliko pitanja, a sve se čini tako jednostavno: pa to je samo kazališe za djecu!!!

Baukač

Najnovija predstava kazališta Mala scena zove se Baukač ili o strahu. Baukač je onaj tajanstveni stanovnik ormara i ispodkrevetnog mraka, proizvođač šumskih sjena i nepoznatih zvukova kojeg nitko nikada nije vidio, a koji je glavni krivac za dječje strahove. On živi i u bajkama i pričama i pretvara se u čudovišna bića, u vukove i ostale životinje, u divove, duhove i vještice. Čistom i duhovitom igrom, naša predstava pokušava demistificirati neke od najčešćih dječjih strahova, naučiti djecu kako su strahovi sastavni dio života i odrastanja i pomoći im da se oslobode straha prolazeći kroza nj. Ona šalje poruku djeci kako su strahovi normalni i kako ih se može i mora moći pobijediti i kako se s njima može živjeti.

Naša se predstava obraća onom dijelu djeteta koji razumijemo i koji imamo zajedničko s djetetom - emocijama. Dijete se rađa s emocijama i samo preko emocija i možemo doprijeti do djeteta i uspostaviti komunikaciju. Veselje, strah, radost ili tuga isti su kod djeteta kao i kod odraslog čovjeka i samo se preko osjećaja možemo uspeti do dječjeg nivoa i uspostaviti dijalog.

Ako je osnova dijaloga između glumca i djeteta emocija koju dijete prepoznaje ili koja se u njemu pobuđuje, ono će pratiti taj poznati jezik i glumca u njegovoj igri. Kazalište tako vodi dijete na emotivni put kroz predstavu i na tom putu rješava neke njegove probleme. Katarza! Da, uistinu mislim da je taj tajanstveni Aristotelovski pojam koji podrazumjeva "oslobođenje od krivnje i straha" uistinu moguć u kazalištu za djecu. Upravo zbog toga, zbog želje da pomognemo djeci osloboditi se straha od "tajanstvenog bića koji živi ispod kreveta", odlučili smo napraviti predstavu o njemu.

U pripremi predstave proveli smo malo istraživanje u DV Zrno na zagrebačkoj Ferenčici, gdje smo razgovarali sa psihologinjom Božanom Velemir i pedagoginjom Vasnom Kašubom, koje su nam pomogli savjetima i stručnom literaturom, a napravili smo i anketu među djecom putem koje smo došli do dječjih razmišljanja na temu straha.

Što su nam rekli predškolci? Evo samo nekoliko rečenica:

Ivan, 6g. - Ja se bojim da ima vuka pa uvijek upalim svjetlo kada idem igrati igrice. Vuka nema kada je svjetlo. Bojim se i male crne zmije. Nje nema u Hrvatskoj. Ne znam gdje živi.

Boško, 6,5g. - Bojim se krokodila jer je opasan. Može te pojesti, odgristi ti glavu. Krokodila nisam nikada vidio, znam da je opasan. Gledao sam James Bonda, on mu je pucao u glavu i ubio ga.

Lara, 5g. - Bojim se vuka i zmije. Nisam ih nikada vidjela. Gledala sam na televiziji. Oni su u šumi. Bojim ih se jer su opasni. Najviše ih se bojim kada je mrak. Tata ih je rekao istući. Kada ga tata napola istuče onda ću ga ja dalje. Kada se bojim malo mi lupa srce.

Sanja, 6g. - Bojim se vuka. Bojim ga se po noći kada je mrak. Pomogne mi anđeo.

Ana, 6,5g.- Bojim se mraka. Onda se moram pokriti po glavi. Stisnem svog plišanog Medu!

Ove su nam rečenice bile velika inspiracija za rad na predstavi. Ne samo zbog toga što su potvrdile ono što smo naučili u teoriji, nego još i više radi autentičnosti iskaza koju niti jedan dramski pisac ne može dostići. Činjenica pak da je svako dijete dalo rješenje za svoj strah (James Bond, tata, anđeo, plišani medo), vodilo nas je u karakterizaciji lica. Da, djeca su uplašena, ali se znaju i boriti protiv straha.

Slijedilo je vrijeme pokusa, uvijek najzanimljiviji i najuzbudljiviji period rada. Mladi glumci Tomislav Krstanović i Anastasija Jankovska igrali su se kao djeca i smišljali načine kojima se možemo približiti što više onome što želimo. Ivor Martinić, jedan od vodećih dramaturga mlade generacije, pažljivo je bilježio njihove improvizacije kroz koje sam ih vodio kao režiser. Kada smo skupili dovoljno materijala, počeli smo slagati situacije u priču. Na taj način došli smo do predstave koja sada mora proći onu najvažniju provjeru, susret s djecom. O njoj smo, o djeci, najviše vodili računa pri radu na predstavi, pazeći da ne prijeđemo onu crtu koja razdvaja ugodu posjeta tunelu straha u cirkusima od pravog straha. Želja nam je bila da se zajedno s djecom igramo na temu straha. Djeca se vole plašiti i uživaju u osjećanju. Baukač će im sasvim sigurno pružiti taj užitak.

Baukač ili o strahu, predstava je koja na najbolji način pokazuje i daje mogućnost i neke odgovore na pitanja što bi kazalište za djecu trebalo biti i kojim to sredstvima komunicirati s djecom od 4 godina na više. Naš je odgovor jasan: preko emocija, razumijevajući problem, suočavajući se s problemom i rješavajući ga. Na taj način možemo pristupiti bilo kojem problemu dječje egzistencije i o njemu kroz kazalište progovoriti. Tako ćemo uspostaviti pravu i iskrenu komunikaciju s djetetom i pomoći mu da se lakše snađe u ovom velikom svijetu koji ga okružuje. Mislim da to ima puno više smisla od bavljenja formom ili površnom komunikacijom na razini pljeskanja ručicama. Mislim da se upravo u tome ostvaruje i smisao kazališta za malu publiku- da bude plišani medo koji će dijete povesti na put odrastanja. Velika je to misija i velika odgovornost, ali i veliko zadovoljstvo i užitak zbog kojeg se isplati baviti se kazališnom umjetnošću.

<< povratak na blog