Srđan Sandić

Srđan Sandić

Srđan Sandić

Srđan Sandić

Rođen je 07.10.1985. u Osijeku, RH.

Završio Fakultet političkih znanosti, studij novinarstva, Mirovne studije (Zagreb /London) i UN akademiju u Zagrebu.

Već dugi niz godina surađuje s portalim booksa.hr, kulturpunkt.hr, queer.hr, časopis Zarez, TEMA, B 92, Hrvatskim radijem Treći program, Novostima, te kao freelancer PR i copywriter. Kao dramaturg i dramatičar radi za HR 3 i kazališta.

U jesen 2012. objavio knjigu drama i (dramskih) fragmenata S(i)nu bez s(i)nova za izdavačku kuću Sandorf koja je doživjela vrlo dobar kritički odgovor.

Autor je koncepta "Književna večer sa Srđanom Sandićem" u kultnom cafeu Velvet gdje ugošćuje pisce i izvođače. Knjiga drama i (dramskih) fragmenata S(i)nu bez  s(i)nova doživjela je nekoliko predstavljanja od ZKM-a, &TD-a, Splita, Rijeke, Osijeka , 53. Internacionalnog teatarskog festivala MESS u Sarajevu. Knjiga razgovora vođena na spomentuim večerima,  s hrvatskim autoricama (Mani Gotovac, Dubravka Crnojević Carić, Sibila Petlevski, Ljiljana Filipović, Vitomira Lončar, Irena Matijašević, Ivana Simić Bodrožić) će uskoro biti objavljena. Zajedničko tim razgovorima je upravo interes za žensko pismo - pitanje- temu. Knjiga S(i)nu bez s(i)nova je sukus  višegodišnjeg spisateljskog i dramatičarskog rada u brojnim formama i medijima. Obilježena je rodnom nedorečenošću / ugašenošću.

Trenutno studira pri Centru za ženske studije u Zagrebu.

Iz recenzija:

"U ovim dramskim fragmentima, obuhvaćajući vješto niz neimenovanih formi i diskursa, Srđan Sandić govori o samoći, ljubavi i vječitom preispitivanju svijesti i savjesti - hoćemo li biti voljeni, hoćemo li biti sami, zaslužujemo li one koje želimo, zaslužuju li oni nas i što je, u stvari, to što želimo, što stalno mijenja oblik, što se pred očima i pod dodirom raspršuje, a želja ipak nikad ne slabi... Pa i o djetinjstvu i iz djetinjstva, o onome što vučemo sa sobom, o onima koji se nađu na putu i zauvijek ostaje tajna je li to bio slučaj ili izbor. Pitanja su teška, a odgovori iskreni."
Tena Štivičić

"Vrlo oštećen subjekt pisma, ali žrtve koja je osvijestila svoj status i sad se, pred nama, bori s njim. Cijela knjiga borbe protiv žrtvovanja samog sebe. U ime. Dozivanje sebe, prolaženje kroz diskurse drugih, diskurse psihoanalize, politike, prava. koji kao nemani stalno stoje na pozornici. Riječi koje ne upućujemo ljudima, bićima, nego idejama o ljudima, o bićima, receptima i formulama. Sandić se bori protiv svega, jer je zapravo na strani svih. Biofilan i moćan."
Irena Matijašević

"Sandićevi dramski polilozi uvijek postavljaju isto pitanje: kako diskurzivno polje ograničava i proizvodi identitet? Njegovo dramsko pismo poznaje samo fragmente: krhotine zbilje nastale na prostorima trenja; na mjestima interakcije identiteta i fizičkog svijeta, tijela i prostora, na čvorištima nasljeđene, ali i društvenim pamćenjem u tijelo ugrađene unutartjelesne, (t)umorne prostornosti koja postaje ishodištem za izvedbeno istraživanje roda i spola."
Sibila Petlevski (iz pogovora)

 

Ono što se na prvi pogled ističe je grafika Sandićeva stila: piščev alterego ispisane riječi primjerice križa, jasno dajući do znanja da ih ne želi, ali ih ne briše, jer od čitatelja ne želi sakriti ništa, što rezultira dojmom krajnje razotkrivenosti i iskrenosti. Upravo ta nesputanost emocije velika je kvaliteta Sandićeva pisanja, ona je najjača udica za koju se čitatelj može zakačiti. Hoće li kroz tekst plivati lako ili teško, bit će stvar samo u osobnoj (ne)naklonosti slobodnoj formi. Jer ovo je zapravo književnost koja se osjeća lako, koja odnose, radnje i osjećanja opisuje trzavim rečenicama i izvadcima iz života, ali baš onima koji su itekako dovoljni da prenesu atmosferu, ostave dojam. A dojam je, u konačnici, duboka usamljenost, koja u ovom slučaju neće imati negativan predznak  ̶  jer je ljepota iskazanih emocija toliko jaka da se u njoj zaista uživa. (Korana Serdarević -booksa.hr)

Drugim riječima, Srđan Sandić si dopušta da uči, dopušta da postoji, a autor koji to dopušta sebi, automatski dozvoljava to i svom čitatelju. Autor ove zbirke je stoga antipod pisaca kao što su J.M. Coetze ili Ryunosuke Akutagawa - lakonski i precizni korisnici jezika čija je svaka riječ zašiljena poput britve.
Konačno, Sandićev jezik ima i terapeutsko djelovanje. Hrvatska javnost je istraumatizirana posljedicama jezičnog čišćenja započetog devedesetih. Ljudima je, od tada, upotreba vlastitog jezika postala teret jer umjetno udaljavanje hrvatskog od srpskog rezultira mnoštvom jezičnih izuma koje izvorni govornici nisu u stanju usvojiti. S obzirom na to, zaključuje Snježana Kordić u svom epohalnom djelu Jezik i nacionalizam, kod govornika se javlja osjećaj krivice zato što neprestano koriste navodno nečistu verziju hrvatskog. Ovo pak uzrokuje neopuštenost prema jeziku. Čovjek u Hrvatskoj više ne smije biti nepažljiv, privatan, inovativan ili jednostavno - ne smije jezično postojati ako mu za to ne izda dozvolu nadležni upravni organ. U hrvatskih autora se ova bojazan zrcali u izbjegavanju jezične maštovitosti, s tim da jedino dozvoljeno odstupanje od norme predstavlja korištenje anglizama ili internacionalizama latinskog porijekla koji podcrtavaju pripadnost Hrvatske zapadnom civilizacijskom krugu. Opet suprotno društvenoj struji, Srđan Sandić se bez ustručavanja obrušava na propisani jezični standard ubacujući dijalektalizme, takozvane srbizme i strane riječi kao i svoje vlastite neologizme što u konačnici ima blagotvoran učinak na čitatelja stasalog u atmosferi jezičnog ustručavanja.

(Aleksandar Hut Kono, Zarez)

 

sandic.srdjan@gmail.com

 

NA VRH